Jozo Maslać – dobrotvor i humanitarac za primjer mladima

4599

Od pravila imaju iznimke, pa tako i od poznate da o daru trebaju pričati oni koji ga primaju, a one oni koji daruju. U slučaju Joze Maslaća povrtlara iz Višića kod Čapljine, to je pravilo malo drugačije. O primjeru ovog samozatajnog čovjeka koji ima osjećaj za druge ‘Večernjak’ je pisao u par navrata.

Elem, Jozo je poznat po tome što je uvijek spreman pomoći, bilo da sam pokrene neku akciju, bilo da se uključi. Jozu smo sreli u obilasku njegovih donatora, odnosno ljudi koji mu daju i dio svoje robe koju vozi Domu za starije i nemoćne „sv. Josip Radnik“ na Bučinama kod Ljubuškog, kojeg vode sestre Milosrdnice. U domu su smještene žene poodmakle životne dobi koje su ostale same.

„Pravo da kažem nisam ni znao kako dom funkcionira, dok se nije javila potreba za smještaj moje tetke, mamine sestre. Onda sam vidio kako radi, pa sam sebi rekao – Jozo, kad mogneš pomozi. Tako je počelo.

Kad imam svoje robe, raznog povrća ljeti, zimi salate i kupusa, utovarim u kombi, a onda pravac na veletržnicu u Tasovčiće, gdje ima pet, šest ljudi koji su voljni svaki put pomoći, od onoga što prodaju doniraju što u tom trenutku imaju – krumpire, kupus, rajčice, paprike, voće…, ono što imaju. Ja to prevezen isporučim časnim sestrama koje vode dom. Nakon toga meni je srce puno, ovim donatorima prenesem riječi zahvale sestara Milosrdnica, kažem im da nazovu kad im se nakupi robe, ja dođem, utovarim i odvezem. Jako sam zadovoljan što to mogu činiti, zadovoljan sam riječima zahvale. Vjernik sam, ništa za to što radim ne očekujem, ali su me nedavno sestre iznenadile, dovezao ja robu kao i obično istovario, a one me pozvale da malo svratim i uruče mi zahvalnicu. To me jako dirnulo, sretan sam zbog toga. Nije to zahvala samo meni nego i ovim ljudima koji nesebično daruju“, ističe Jozo, te na upit što mu na sve to kažu ljudi, nastavlja:

„Neki me podržavaju, povremeno donacijom pomognu, ali ima i onih koji kažu – da nemaš nešto od toga ne bi to ni radio. Ljudi k’o ljudi, ne razumiju oni mene…“, veli Jozo s ponosom pokazujući zahvalnicu, uz put naglašavajući kako mu taj znak pažnje punoi znači.