Kad Marin Čilić sutra izađe na centralni teren u finalu najvećeg turnira na svijetu protiv najvećeg igrača svih vremena, i dalje će biti onih koji će navijati za Rogera Federera, jer Čilić je Bosanac, Hercegovac, ili što već. Ali ne, naš nije. A Federer je, naravno, legenda.
Zapravo je nevjerojatno koliko neki Hrvati, naravno ne svi, ili oni koji se tako nazivaju, ne vole Marina Čilića. Ili nije da ga ne vole, nego im je nezanimljiv, dosadan tip pa čak i – loš igrač. Kad je rasturao u New Yorku 2014. godine, pa u polufinalu poderao tog istog Federera, pa na isti način preko Nishikorija došao do Grand slama, najveće nagrade u profesionalnom tenisu, bilo je onih koji su govorili “ma, svaka čast, ali imao je sreće, pogledaj mu ždrijeb, svi su mu ispali”.
Danas, kad je u finalu Wimbledona, opet se mogu čuti priče da je Marin imao “sreće sa ždrijebom” i da su “mu ispali svi koji su morali”. Da, imao je sreće, pa što sad? Tko je ikada osvojio neko natjecanje, a da nije imao sreće? Grčka 2004. godine? Portugal prošle godine? Talijani u Njemačkoj 2006.? Realove Lige prvaka protiv Atletica? Naravno da su svi imali sreće, u sportu je ona jedan mali, ali nekad ključni faktor. Onaj koji se mora isprovocirati, onaj koji se mora zaslužiti.
A ako je netko zaslužio da ga tu i tamo “posere” pa Nadal izgubi od Müllera, Murray jedva hoda protiv Sama Querreya, a po putu ispadnu i Wawrinka i Đoković, onda je to Marin Čilić. Ako niste znali, Čila je šesti tenisač svijeta. Šesti. Odnosno, ako možemo tako reći, prvi među jednakima. Jer ovo što rade Federer, Nadal, Murray i Đoković, svi u tridesetim godinama, je znanstvena fantastika. I Wawrinka, naravno, koji je negdje s 28 godina, koliko sad ima Marin, shvatio da bi stvarno šteta bila da ništa ne napravi s takvim rijetko viđenim talentom pa se uozbiljio i osvojio tri Grand slama i od sredine 2015. godine ne izlazi iz Top 5. Od preostalih milijun tenisača, Čilić je prvi. Usput, Čilić je osvojio više turnira od Wawrinke u karijeri i, za razliku od Švicarca, svaku godinu od 2008. završio je s barem jednom titulom. Od 30 (trideset) zadnjih Grand slamova, Nadal, Murray, Federer, Đoković i Wawrinka osvojili su 29. Znate li tko je osvojio taj jedini preostali? Da, Marin Čilić.
Malo tko zna, osim ljudi najbližih Čiliću, koliko je on posvećen tenisu, koliko ga živi svaki dan, koliko ga voli i koliko teško podnosi poraze. Da, i ja bih volio da nekad pokazuje malo više emocija. Da razbije nekad tri reketa pa nema s čime igrati, da napravi neki cirkus na terenu, da na presici poslije meča kaže “jebiga”. Da bude kao Goran. Ali, to je upravo, čini mi se, najveći Čilićev problem. Ne njegov, nego naš. Svi bismo htjeli nekog novog Gorana, nekoga tko će u nama buditi takve emocije i oduševljenje kao blesavi Zec, čovjek koji je s pozivnicom i sa 125. mjesta osvojio Wimbledon.
I dok mi kao nacija, a to nije slučaj samo u sportu, volimo živjeti u prošlosti, pred nosom nam jedan Hrvat, šesti tenisač svijeta i osvajač Grand slama sutra igra finale Wimbledona. Pritom igra tenis kakav je malo koji naš tenisač ikada igrao i pokazuje zrelost kakvu nikada nije. Pa mu se opet prigovara da je igrao protiv “nekog” Müllera i “nekog” Querreya. Prije pet godina Čilić bi onaj meč od Gillesa Müllera izgubio u tri seta. Lupao bi i dalje, loptice bi letjele u Temzu, ne bi imao “plan B” i neki bi se naslađivali time što je “opet” izgubio. Ovaj novi Marin Čilić nije postojao na terenu set i pol, a onda je shvatio da tako više ne ide. Stao je, skoncentrirao se, spasio je tri brejk lopte kod 3:4 u drugom setu i iz tog trenutka izvukao neku novu energiju, jer prokleto želi u finale Wimbledona. I okrenuo je meč. U polufinalu protiv Querreya je igrao mudro, koncentrirano i točno onako kako je trebalo protiv tipa koji je igrao tenis života u meču u kojem je sve bilo moguće.
To je Marin Čilić. Dečko koji napreduje iz godine u godinu i koji samo želi biti što bolji tenisač i ništa drugo ga ne zanima. Da se rodio s Wawrinkinim talentom, sa svojim radnim navikama danas bi vjerojatno bio ispred njega na ljestvici. Ali Marin je manji talent od Federera i ekipe nadomjestio neviđenim radom. I zato je možda malo dosadan, jer je koncentriran samo na tenis. Jebiga, dosadan je. Pa što onda? Nikad nije bio u nekim skandalima, osim onog s dopingom u kojem je sramotno ispao žrtveno janje. Nikad nije bio incidentan, nikoga nije uvrijedio i, kad je bio zdrav, uvijek se odazivao pozivima u reprezentaciju, što je nama Hrvatima strašno važno. Osim ove godine protiv Španjolske. Ako ste zaboravili, samo tri mjeseca ranije izgubio je četvrti meč finala Davis Cupa protiv Del Potra u Zagrebu nakon što je vodio 2:0 u setovima i imao brejk u petom. Znamo kako je završilo. I nitko nije zamjerio Karloviću što je odradio malo jači trening protiv Delbonisa, nego Čiliću što je izgubio od totalno nabrijanog Del Potra.
Nikome nije bilo teško kao njemu i nitko ga ne može kriviti što je odlučio uzeti malu pauzu od reprezentacije i koncentrirati se za, kao što je i sam najavio, najvažniju sezonu u životu. Sezonu u kojoj je ostvario renking karijere i u kojoj očito želi svima dokazati da nije slučajno ovdje gdje je i da nije “imao sreće” što ima samo 1000 bodova manje od Rogera Federera na ATP ljestvici. A sigurno nije slučajno u finalu Wimbledona u kojem se ima pravo nadati da može do kraja i da može postati najbolji hrvatski tenisač. Svih vremena.
Zato kad Marin Čilić sutra izađe na centralni teren u finalu Wimbledona protiv Rogera Federera, protiv kojeg je prošle godine imao 2:0 u setovima i meč loptu, navijajte za njega kao za Gorana 2001. godine. Ma, navijajte i glasnije. Razbijte vi za njega neku čašu, urlajte vi za njega na neku sudačku odluku, a ako izgubi, nemojte ga popljuvati, nego recite “Jebiga, Marine, bio si blizu majstore!”.
Zato što je Marin Čilić to zaslužio. Zato što je car.
Zato što je naš!
