FOTO | Stare priče iz Hercegovine

1853

Kamena bašča, poseban dar Božji i najveća vrednota Hercegovine. Blagoslovljena radom ruku naših baka, napojena jutarnjom rosom, natopljena suncem, spremna donijeti plod zemlje!

Da bi se djeca zaštitila od mogućih pogibelji na određenim mjestima i u određenim situacijama smišljen je pojam kučibabe. U nju su vjerovali samo najmlađi.

Djecu se upozoravalo da se ne primiču čatrnji, bunaru ili obali rijeke jer će ih kučibaba zakučiti i privući sebi. Time se zapravo djecu plašilo kako bi ih se odvratilo od nepoželjnih i po život opasnih mjesta i radnji.

Hercegovački uštipci

Najjednostavniji od svih uštipaka na svijetu, pripremljeni samo od brašna, soli, vode i loze su hercegovački uštipci. Budući da su toliko prosti, možete ih poslužiti uz dobar sir i suhomesnate nareske, pršut, slaninu, kulen ili jednostavno uz jogurt.

Sastojci:

 

• 500 g brašna
• 1 žličica soli
• 250 ml vode
• 2 žlice loze
• ulje za prženje

Priprema:

1. U brašno dodati sol, lozu i vodu i zamiješati gusto lijevano tijesto. Tijesto bi trebalo lagano kliziti sa žlice kojom se grabi.

2. Zagrijati malo ulja u velikoj tavi za palačinke i izliti tijesto kutljačom praveći duguljaste oblike (primjerice u obliku stopala). Odjednom peći dva ili najviše tri komada. Pržiti ih sa obje strane dok ne dobiju žućkastu boju..

 

Čuvao naš seljak ovce na livadi. Imao puno ovaca, koza, konja… Kada eto ti preko njegove livade skupog automobila, bez registracijskih pločica. Zaustavlja se. Izlazi gospodin. U ruci nosi prenosivo računalo. Bez uvoda veli: da ti seljače pogodim koliko imaš ovaca, koliko koza, konja…

Ako točno pogodim daš mi janje, u suprotnom ja tebi. Valja, kreni. Gospodin sjeda i pali računalo. Računa, modelira, procjenjuje, optimira. Imaš toliko ovaca, toliko koza, toliko konja… Valja, reče seljak. Pogodio si. Evo ti janje. Da ja sada tebi pogodim tko si ti. Ako pogodim daš mi janje, u suprotnom ja tebi.

Valja, reče gospodin. Seljak se časak zamisli, pa će: – Ti si gospodine, iz Međunarodne zajednice! – Aaaa, začudi se gospodin. – Kako si pogodio? – Lako, reče seljak. Prvo, došao si bez pitanja na moju livadu. Tebi ne predstavlja ništa tuđe vlasništvo. Sve ti do mora ravno. Drugo, učiš me onom što ja već znam.

Ja dobro znam koliko imam čega i ti me tom ne trebaš učiti. I treće, ti uopće ne znaš što je janje! Ono što sam ti dao nije janje već moj ćuko! Reče seljak i zagleda se nekuda daleko kroz svoju zemlju.

– Ne mogu ja, sinko,više u planinu.Dosta je bilo. Eto,na proljeće ću napuniti točno devedeset godina. Stara sam ja za Planine.

Mogla bi’ još pomoći oko mužnje mlijeka,spravljanja sira u baturinu i mjehove,ali noge izdaju. Kako ću doći do Planine? Treba putovati dva dana hoda najmlađem čeljadetu,pa još ako udari mećava.

Svake zime, ima već nekoliko godina,tako govori baba Nikolina. Ali,kad se primakne dan polaska u Planinu,baba se odjednom pomladi,dobije neku snagu i kao da se pravda : još samo ove godine.

Kada selo umre, ili kada ga ljudi napuste, kao da kamenice ožive, u želji da selo spase ili barem sjećanje na njega. Kao da postaju žive, da se kreću selom, da zamjenjuju ljude…

Nekada su imale zadaću pojiti ljude vodom i vinom, prati im ruke, pojiti životinje, ali i dati vodu onim najmanjima, djeci da koji put prsnu starije ili one jednake sebi. Kada selo umre duša mu se preseli u kamenice. Kamenice zadnje umiru..

Sušenje duhana na suncu

U Istočnoj Hercegovini postoji jedna legenda o okamenjenom poskoku. Legenda kaže kako je jedna mlada pastirica iz jako siromašne obitelji, jednog dana morala bosa otići čuvati blago, nakon što je svojoj sestri koja je morala u grad posuditi svoju obuću.

Hodajući bosa po kamenjaru stala je na poskoka, iz straha je zavapila: “Bože, još sam mlada kao rosa, ne želim umrijeti bosa”! Legenda kaže da se poskok u tom trenu skamenio, a djevojka spasila..

– Hercegovačke duhandžije hapsili su austrijski “Vilanci”, starojugoslavenski žandari, komunistički milicionari…, ali je proizvodnja opstala jer je bila jedini način preživljavanja pučanstva.

Riječ čatrnja označavala je donedavno izvor opstanka u hercegovačkom kršu. Čatrnja u kamenu, gdje je skupljana kišnica, bila je jedini izvor vode, a voda je izvor života. Tako je bilo od starina, a tako je i danas.

Voda se budno čuvala i štedjela te upotrebljavala samo za najosnovnije potrebe. Tko je imao vodu u ljetnim mjesecima, bio je bogat i mogao opstati u surovim uvjetima.