Kad dženderike rode zadovoljna djeca i veseli ljubitelji žestice

1283

Prizor dženderika na kojima se od roda lome grane na koje naiđosmo na Gredi najzapadnijem i najvisočijem naselju ljubuške općine, budi sjetne uspomene i asocijacije.

Nisu se u tradicionalnoj Hercegovini brale samo prve trešnje nego i prve dženderike, zvali smo ih jednostavno šljive. Rane su dozrijevale narodski kazano o svetom Anti, oko 13. lipnja, taman kad nestaju zadnje trešnje, a zahvaljujući različitim sortama bilo ih je sve do konca srpnja.

„Pokrivale“ su područje od trešanja pa do grožđa i smokava, pa su tako šezdesetih i sedamdesetih godina kod djece bile posebice omiljene.

Bilo ih je različitih boja, od crvenih i tamnocrvenih pa do bijelih i blijedo žutih.

Uglavnom, na boju se u ta vremena nije gledalo. Bile su poželjno voće, a bilo je krupnih debala poput murvi i kostila.

Obično su se počinjale brati još ljute pa se nastavljalo dok ih ima. Ove samonikle voćke koje smo zvali jednostavno šljive, pa divlje šljive, dok se nije probio naziv dženderike ili dženerike, zaista su obilno rađale, kao da su željele potvrditi predaju da su dar Svevišnjeg za siromašno stanovništvo.

Za ove u Gradi naš suputnik mještanin Damir Tolj, ustvrdi da bi bile odlične za rakiju, krupne su i slatke. Da, zaista, od njih se nekada pekla i rakija, ljubitelji žestice tvrdili su vrlo ukusna, bolja od murve i smokovače!

Dženderika, rezdelija, šljiva i slično, latinski Prunus cerasifera, bila, a i ostala sirotinjska biljka. U nomenklaturi voća imala je čak i puno lošiji položaj od smokve. Rijetko je bila štićena. Rasla je u okrajcima, mjesta za nju bila su rezervirana samo tamo gdje ničemu ne smeta.

Danas je postala rijetkost, čime se na žalost gubi i jedan od ukrasa nekad dugog hercegovačkog proljeća, koje je započinjalo već koncem siječnja cvatnjom drijena i bajama, a nastavilo se s dženderikama i trešnjama, zatim drugim voćem, ako ga je bilo.

Ono što je velika prednost dženderika među današnjim voćnim kulturama je sto postotna ekologija. Dženderike se ničim ne tretiraju, čak njeno korijenje izbjegava i zaostalo koštuničavo voće nemilosrdni „žilogriz“!

Niti ne treba napominjati da smo ih probali i uvjerili se u izvrstan ukus jedne od vrsta.

Kako rastu okružene s par stabala šljiva izgleda da su i njih „povuke“ da obilno rode.

Naravno kao manje-više i ostalo voće, bogata je vitaminima i drugim hranjivim sastojcima. Šteta što je gurnuta na marginu.