Neke generacije pamte školske dane po prvim ljubavima, školskim izletima i nestašlucima u klupama.
Druge, nažalost, uz školske uspomene nose i sjećanja na vrijeme koje im je prerano oduzelo bezbrižno srednjoškolsko odrastanje.
Upravo takva je generacija maturanata 1995./1996., koja se ponovno okupila kako bi, nakon puno godina, zajedno prošetala stazama svoje mladosti.
Okupljanje ispred Srednje škole Čapljina
Susret nije bio samo prilika za zajedničku fotografiju i prisjećanje školskih dana.
Bio je to povratak u jedno posebno razdoblje života, obilježeno prijateljstvima koja su odoljela vremenu, ali i okolnostima koje su ih tada zadesile.
Kada su zakoračili u srednjoškolske klupe, činili su čak četiri razredna odjeljenja. Međutim, rat je promijenio gotovo sve.
Već od drugog razreda, zbog ratnih okolnosti, od četiri odjeljenja ostala su samo dva.
Mnogi su bili prisiljeni otići, mnoge su životne priče krenule sasvim drugim putem, ali ono što su tada izgradili među sobom nikada nije nestalo.
U četvrtom razredu razrednici su bili profesor Ante Brkić u odjeljenju IV.1 te profesorica Željka Previšić u odjeljenju IV.2.
Tijekom školovanja razrednici su se mijenjali, baš kao što su se mijenjale i okolnosti u kojima su odrastali, no ono što je ostalo isto bila je povezanost među učenicima.
Osmijesi, zagrljaji i pozitivna energija
Na ponovnom okupljanju nije nedostajalo osmijeha, zagrljaja ni priča koje su, unatoč desetljećima, ostale jednako žive.
Prisjećali su se školskih hodnika, profesora, odmora, prvih simpatija, ali i dana kada su umjesto školskih planova morali odrastati mnogo brže nego što su željeli.
Vrijeme je svakoga odvelo na svoju stranu. Netko je ostao u rodnom kraju, netko je sreću pronašao daleko od Hercegovine, osnovali su obitelji, izgradili karijere i prošli bezbroj životnih izazova.
No, kada su se ponovno našli na istom mjestu, činilo se kao da su godine nakratko stale.
Takvi susreti podsjećaju da škola nije samo mjesto na kojem se uče lekcije iz udžbenika. Ona je mjesto gdje nastaju prijateljstva koja mogu preživjeti desetljeća, granice i najteža vremena.
A generacija 1995./1996. najbolji je dokaz da ni rat, ni vrijeme, ni životni putevi ne mogu izbrisati ono što je jednom iskreno povezalo ljude.
Jer, uspomene možda požute poput starih fotografija, ali prijateljstva koja su nastala u školskim klupama ostaju trajno upisana u srcima onih koji ih nose.
