Neke se uspomene ne mogu izbrisati vremenom. Godine prolaze, život odvede ljude na različite strane, ali školske klupe, hodnici i lica prijatelja iz mladosti ostaju duboko zapisani u sjećanju.
Upravo su se takve uspomene ponovno probudile u Čapljini, gdje se okupila generacija maturanata koja je svoje srednjoškolsko obrazovanje završila 1980./1981. godine.
Skupa nakon 4 desetljeća
Nakon više od četiri desetljeća, nekadašnji učenici ponovno su se našli na mjestu na kojem su provodili važne godine svoje mladosti. Susret je započeo ispred škole, gdje su se, uz osmijehe, zagrljaje i prisjećanja, ponovno susreli nekadašnji školski kolege.
Sponzorirani članak
Drama dan u Optici Provizion 10. kolovoza: Besplatni pregledi i veliki popusti na naočale, okvire, leće…
Bilo je tu i onog poznatog pitanja: „Sjećaš li se…?“ – pitanja koje je otvaralo vrata brojnim pričama iz školskih dana, od nestašluka i druženja do prvih simpatija, školskih briga, ispita i trenutaka koji su tada možda izgledali sasvim obični, a danas imaju posebnu vrijednost.
Nakon okupljanja ispred škole, generacija je ponovno zakoračila u učionice. Sjedeći u školskim klupama, sada nakon 45 godina, evocirali su uspomene na srednjoškolske dane i vrijeme koje ih je povezalo za cijeli život.
Sjećanje na razrednike i školske dane
Posebno mjesto u njihovim sjećanjima zauzimaju i njihovi razrednici koji su ih pratili tijekom srednjoškolskog obrazovanja – Bonaventura Raguž, Zejneba Šehović, Vesna Novo i Iva Vego, Ljubo Moro, Mladen Dragičević i Tomo Farac.
Iako su se od vremena njihovih školskih dana promijenili i ljudi i životne okolnosti, zajedničke uspomene ostale su iste.
Upravo zbog toga ovakvi susreti imaju posebnu vrijednost – jer na trenutak vrate ljude u vrijeme kada su brige bile manje, prijateljstva jednostavnija, a budućnost tek čekala da bude ispisana.
Susret generacije 1980./1981. tako nije bio samo još jedno okupljanje bivših učenika. Bio je to susret s vlastitom mladošću, s ljudima s kojima su dijelili dio najljepših godina života i s mjestom koje je ostavilo neizbrisiv trag u njihovim životnim pričama.
A kada se nakon 45 godina ponovno sjedne u istu učionicu, godine kao da na trenutak prestanu biti važne. Ostanu samo poznata lica, stari prijatelji i uspomene koje vrijeme nije uspjelo izbrisati.
