Nakon desetljeća provedenih u Austriji, Ivka i Ante Čičić odlučili su mirovinu provesti ondje gdje je njihov život i počeo, u gotovo opustjeloj Zvirnjači, rodnom selu u općini Kupres.
Njihovu životnu priču donosi novinar Mario Brkić u novoj reportaži Glasa Hercegovine, snimljenoj u selu koje je nekada bilo puno obitelji i djece, a danas u njemu stalno živi tek desetak stanovnika.
Ante Čičić u Austriji je proveo 42 godine. Otišao je 1973. godine, radio različite poslove, a nakon odlaska u mirovinu vratio se u Zvirnjaču. Ondje ponovno živi već godinama.
Sponzorirani članak
Naučite kako postaviti i trenirati AI agente: U Čapljinu stiže praktična obuka za novu eru poslovanja
Ivka je također desetljećima živjela i radila u Austriji. Radila je, među ostalim, u bolnici, često na fizički zahtjevnim poslovima čišćenja, a prisjeća se kako je u inozemstvo otišla praktički bez ičega.
Otišli smo nas dvoje s tuđom torbom i tuđom jaknom
Unatoč godinama provedenim u Austriji, povratak za njih nije bio dvojba. Djeca i unučad ostali su ondje, ali Ivka kaže kako je oduvijek željela ponovno živjeti u rodnom kraju.
Ja sam jedva čekala da dođem ovdje. Meni je ovdje ljepše.
Nekada 70 kuća, danas tek nekoliko stanovnika
Slika današnje Zvirnjače potpuno je drukčija od one koju pamte iz mladosti.
Ante se prisjeća da je prije rata u selu bilo oko 70 kuća i približno 150 stanovnika. Nekada je i lokalna škola bila puna djece, dok danas u selu nema djece koja bi je pohađala.
Prema njegovim riječima, škola je zatvorena već godinama, dok se broj ljudi koji tijekom zime ostaju u selu dodatno smanjuje.
Sve je starije, malo se mladih vraća ovdje. Dođu za godišnji odmor, za Božić ili Uskrs, budu nekoliko dana i opet odu.
Posebno slikovito govori o nedjeljnoj misi. Za blagdane crkva zna biti puna ljudi koji se vrate u rodni kraj, dok ih tijekom godine bude vrlo malo.
Devetoro djece u jednoj sobi
Ivka je odrasla u obitelji s devetero djece. Prisjeća se vremena kada je cijela obitelj živjela u jednoj kući i kada su gotovo svi spavali u istoj prostoriji.
Nas devetero, baba, ćaća i mater, svi smo zajedno živjeli. U jednoj kući bila je jedna soba.
Kao najstarije dijete rano je preuzela brojne obveze. Zbog poslova u kući i oko stoke nije ni krenula redovito u školu, a čitati je, kako kaže, učila sama dok je čuvala ovce.
Život je bio obilježen radom u poljoprivredi, brigom o stoci i svakodnevnom borbom da obitelj ima dovoljno za život.
Ipak, i Ivka i Ante smatraju da su ljudi unatoč siromaštvu tada bili zadovoljniji.
Možda je život bio težak, ali narod je bio zadovoljniji nego sada. Prije je narod pričao s narodom, išlo se iz kuće u kuću.
Prisjećaju se vremena bez automobila, mobitela i današnjeg komfora, ali i druženja, pjesme i običaja kojih je, kažu, danas sve manje.
Mještani sami gradili cestu i uređivali selo
I nakon što su brojni stanovnici otišli u inozemstvo, povezanost sa Zvirnjačom nije nestala.
Ante se prisjeća kako su se iseljenici nakon rata organizirali i vlastitim novcem financirali asfaltiranje približno tri kilometra ceste kroz selo.
Sudjelovali su i u uređenju groblja, gradnji kapele te obnovi crkve i druge infrastrukture.
Za Antu je posebno teško prihvatiti koliko se selo promijenilo. Prisjeća se vremena kada su gotovo sve kuće imale ovce, krave, konje ili volove i kada se obrađivala gotovo svaka parcela.
Danas su velike površine prazne, a stanovnici ovise i o odlascima u Tomislavgrad zbog trgovine, liječnika i drugih svakodnevnih potreba.
„Svakome je bolje da se vrati na svoju grudu“
Ivka i Ante danas dane provode mirno. Održavaju vrt, obrađuju ono što još mogu, druže se i čekaju dolaske djece i unučadi iz Austrije.
Iako priznaju da život u malom i gotovo praznom selu ima svojih poteškoća, odluku o povratku ne žale.
Njihova djeca svoj su život nastavila u Austriji, ali Zvirnjača je za njih dvoje ostala mjesto kojemu su se željeli vratiti.
Ivka ima i jednostavnu poruku ljudima koji nakon desetljeća provedenih u inozemstvu razmišljaju gdje će provesti mirovinu.
Svakome je bolje da se vrati na svoju grudu. Djeca moraju živjeti svoj život. Ako te vuče ovamo, doći će te obići. Barem proživi ono života što ti je ostalo tamo gdje voliš i gdje ti je lijepo.
Priča Ivke i Ante tako nije samo priča o povratku nakon desetljeća u inozemstvu, nego i svjedočanstvo o Zvirnjači kakva je nekada bila.
