Prof. dr. sc. Antea Čilić sveučilišna je profesorica, doktorica znanosti te pokretač Centra za savjetovanje, obrazovanje i istraživanje PAMPEDIA centra u Čapljini.
Supruga je i majka, živi u Čeljevu kraj Čapljine, a upravo iz ljubavi prema svom gradu kroz PAMPEDIA centar radi aktivno na obrazovanju i dijeljenju iskustava mlađim generacijama.
Sve to bio je povodom da razgovaramo sa Anteom o sveučilišnoj karijeri, važnosti obrazovanja, balansu između poslovnog i privatnog života, PAMPEDIA centru…
Sponzorirani članak
La Bocca ponovno otvara vrata: Osvježeni izgled, ista omiljena atmosfera i poznati okusi
Kao uvod u cijeli razgovor, istaknut ćemo na samom početku dva Anteina razmišljanja:
- Žena može biti uspješna i priznati da je često teško. Može imati karijeru, obitelj, vlastite snove i pravo na pogrešku.
- Nije najvažnije koliko smo daleko stigli, nego kakvi smo ljudi postali dok smo tamo stizali. To je za mene najveća životna vrijednost.
1. Vaš profesionalni put vodi od Čapljine do sveučilišne katedre, doktorata i danas pozicije izvanredne profesorice. Kada se vratite na početak, jeste li tada mogli zamisliti da ćete jednoga dana imati ovakav akademski put? Što je bilo presudno da krenete upravo prema pedagogiji?
Kada sam bila srednjoškolka, u Čapljini, nisam imala neku veliku, unaprijed zacrtanu sliku o tome gdje ću jednoga dana biti. Imala sam želju učiti, napredovati i raditi nešto što će imati smisla. Sve ostalo dolazilo je postupno.
Pedagogija me privukla upravo zato što je usmjerena na čovjeka. U središtu pedagogije nije samo pitanje što netko zna, nego i kako odrasta, kako se razvija, što ga oblikuje, kakve vrijednosti usvaja i kakva će osoba postati. Što sam više ulazila u to područje, sve sam više shvaćala koliko su odgoj i obrazovanje zapravo odgovorna i ozbiljna, cjeloživotna zadaća. Moj akademski put nije bio unaprijed zapisan.
Bilo je puno rada, odricanja, učenja, ali nikad odustajanja. Zato danas na svoju karijeru ne gledam samo kao na skup zvanja i priznanja. Više je doživljavam kao put koji me oblikovao da danas budem ovo što jesam.
2. Čapljina je relativno mala sredina, a Vi ste napravili ozbiljnu akademsku karijeru bez toga da ste izgubili vezu sa svojim gradom. Koliko Vam je Čapljina pomogla da postanete osoba kakva ste danas i koliko je teško iz male sredine graditi velike profesionalne ciljeve?
Čapljina nije mjesto iz kojeg sam rodom, ali je mjesto koje je vrlo važan dio mog života. U njoj sam provela srednjoškolske godine, a kasnije sam ovdje zasnovala i svoju obitelj. Moji korijeni su vezani uz Stolac i tamošnje odrastanje, tako da zapravo osjećam da me je oblikovalo više mjesta i ljudi.
Mislim da čovjek nosi sa sobom sve sredine u kojima je odrastao i živio. Iz djetinjstva ponesemo vrijednosti, iz srednje škole prijateljstva i iskustva, a kasnije sami gradimo svoj put. Meni su upravo te manje sredine dale osjećaj pripadnosti, bliskosti i svijesti o tome koliko vrijede rad, znanje i odnos prema ljudima.
Kada dolazite iz manje sredine, možda nemate uvijek iste prilike kao netko tko od početka živi u velikom akademskom ili kulturnom centru. Ali to ne znači da trebate imati i manje snove. Ponekad samo morate biti spremni malo dalje otići po svoje prilike, više se truditi i ne odustati kada put nije jednostavan. Zato danas na Čapljinu ne gledam samo kao na mjesto u kojem živim. To je mjesto kojem pripadam i kojem se, gdje god idem, uvijek vraćam.
3. Žene danas čine velik dio akademske zajednice, ali put do vrha akademske karijere često podrazumijeva godine studiranja, istraživanja, usavršavanja i odricanja. Iz Vašeg iskustva, s kojim se specifičnim izazovima žena susreće kada želi graditi ozbiljnu karijeru u obrazovanju i znanosti?
Žena koja gradi karijeru često ne nosi samo vlastita očekivanja. Ponekad nosi i očekivanja okoline, da bude uspješna na poslu, dostupna obitelji, brižna, organizirana i da sve izgleda kao da joj ništa nije teško. Akademska karijera traži vrijeme. Doktorat, istraživanje, pisanje, nastava, projekti, konferencije, napredovanja – ništa od toga ne događa se preko noći. A život se za to vrijeme ne zaustavlja. Dolaze obitelj, djeca, svakodnevne obveze i različite životne situacije.
Zato mislim da ženama ne trebamo govoriti da mogu sve. Mogu puno, ali nitko ne može sve istodobno i bez cijene. Važno je da žena smije imati ambiciju, ali i pravo reći da joj je nešto teško. Ja sam svoju karijeru gradila paralelno s obitelji. Bilo je izazovno i bilo je razdoblja u kojima sam morala puno toga usklađivati, ali danas sam zahvalna na tom putu i ponosna na ono što sam uspjela izgraditi.
Ne zato što mislim da sam sve napravila savršeno, nego zato što znam koliko je rada, ustrajnosti i odricanja bilo potrebno i čime je sve to rezultiralo.
4. Vi ste istovremeno sveučilišna profesorica, znanstvenica, vodite i razvijate PAMPEDIA centar, a uz sve to ste i majka. Kako izgleda pokušaj usklađivanja tih različitih životnih uloga? Postoji li uopće ono što nazivamo „ravnotežom“ između karijere, obitelji i vremena za sebe?
Ne mislim da postoji savršena ravnoteža. Mislim da je to više stalno usklađivanje i svakodnevno ulaganje velikog truda. Kada imate obitelj i ozbiljan profesionalni posao, ponekad morate prihvatiti da će neki dan biti više posla, a drugi više obitelji. Važno je da kroz dulje razdoblje ne izgubimo ono što nam je najvažnije.
Majčinstvo me, zapravo, naučilo da ne mora i ne može sve biti savršeno. Kada imate djecu, shvatite da se život ne može uvijek organizirati prema vašem rasporedu. Osobno mogu reći da i uz veliku obitelj i četvero djece nikad nisam izgubila sebe. Velikim dijelom na tome mogu zahvaliti svom karakteru, a s druge strane upravo obitelji, koja mi je uvijek bila podrška.
5. Često se od žena očekuje da budu uspješne profesionalno, ali i da budu „savršene“ majke, partnerice i domaćice. Kao pedagoginja i majka, mislite li da smo ženama postavili prevelika očekivanja i kako izgraditi zdraviji odnos prema vlastitom uspjehu?
Mislim da jesmo. Od žene se često očekuje, ali i ona sama od sebe očekuje, da bude uspješna na poslu, da bude dobra majka, partnerica, da vodi kućanstvo, da je nasmijana, smirena, organizirana, da dobro izgleda i da, po mogućnosti, sve to radi bez prigovora. A život jednostavno nije takav.
Zdraviji odnos prema vlastitom uspjehu ćemo postići ako uspjeh manje mjerimo time koliko smo toga stigli napraviti, a više time jesmo li pritom ostali zadovoljni sobom i ljudima koji su nam važni.
6. Jedna od tema kojima se bavite jest obrazovanje i razvoj mladih. Kada danas pogledate učenike i studente, što mislite da im najviše nedostaje – znanja, motivacije, kritičkog mišljenja, podrške ili možda osjećaja da se njihov trud isplati?
Mislim da nije riječ o samo jednoj stvari. Današnji mladi imaju pristup ogromnoj količini znanja, ali upravo zato sve više trebaju nekoga tko će im pomoći da to znanje razumiju, povežu i pravilno vrednuju. Često govorimo da su mladi nemotivirani. Ja bih bila oprezna s takvim zaključkom.
Ponekad ono što izgleda kao nedostatak motivacije zapravo je nedostatak smisla. Ako mlad čovjek ne vidi zašto nešto uči i kakvu vezu to ima s njegovim životom, teško je očekivati trajnu motivaciju. Mislim da mladima trebaju odrasli koji ih neće samo procjenjivati, nego i slušati. Trebaju im granice, ali i povjerenje. Treba im znanje, ali i osjećaj da se njihov trud vidi. I trebaju znati da neuspjeh nije kraj puta.
7. Pokretanjem PAMPEDIA centra odlučili ste dio svog stručnog znanja vratiti upravo zajednici iz koje ste potekli. Zašto Vam je bilo važno da takav centar postoji baš u Čapljini i što biste voljeli da Pampedia dugoročno donese djeci, roditeljima i mladima u ovom gradu?
PAMPEDIA mi je važna upravo zato što nije nastala iz želje da još jedna aktivnost postoji na papiru. Nastala je iz potrebe da ono što godinama radim kroz obrazovanje, znanost i pedagoški rad bude dostupnije ljudima u zajednici.
Voljela bih da Pampedia bude mjesto na kojem dijete može dobiti podršku, roditelj savjet, mlada osoba priliku za učenje i razvoj, a stručnjak prostor za razmjenu znanja. Posebno mi je važno da ljudi iz manjih sredina ne moraju uvijek imati osjećaj da se sve kvalitetno događa negdje drugdje.
Ako možemo dio znanja, programa i prilika dovesti ovdje, onda smo napravili nešto konkretno. Dugoročno bih voljela da Pampedia bude mjesto povjerenja – mjesto na koje čovjek dolazi kada želi nešto naučiti, riješiti problem, dobiti podršku ili jednostavno napraviti korak naprijed.
8. U vremenu društvenih mreža, umjetne inteligencije i ogromne količine informacija, obrazovanje više nije samo pitanje toga koliko nešto znamo, nego i znamo li procijeniti je li ono što smo pronašli istinito i vrijedno. Koliko su danas kritičko mišljenje i medijska pismenost važni za odrastanje djece?
Mislim da nikada nisu bili važniji. Danas dijete može u nekoliko sekundi doći do više informacija nego što je prethodna generacija mogla pronaći u satima. Ali informacija nije isto što i znanje, a znanje nije isto što i mudrost.
Dijete treba naučiti zastati i pitati: Tko ovo govori? Zašto to govori? Odakle mu ta informacija? Postoji li drugi pogled? Kako znam da je to točno? To je kritičko mišljenje. Ne znači sumnjati u sve, nego naučiti odgovorno procjenjivati ono što nam se nudi. A umjetna inteligencija samo dodatno naglašava tu potrebu.
Ne mislim da djecu trebamo plašiti tehnologijom. Trebamo ih naučiti odgovorno je koristiti. Tehnologija može pomoći čovjeku, ali ne može umjesto njega preuzeti odgovornost za ono što misli, govori i radi.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
9. Kada biste danas mogli razgovarati sa svojom mlađom verzijom – djevojkom iz Čapljine koja tek razmišlja o fakultetu i budućem životu – što biste joj rekli o obrazovanju, ambiciji, strahu od neuspjeha i tome koliko daleko može otići ako vjeruje u sebe?
Rekla bih joj da uradi sve isto kao ja – da nastavi ići putem koji su joj usadili njezini roditelji, da uči, da griješi, da postavlja sebi ciljeve, da bude odgovorna, da ima zdrave ambicije, da se ne boji reći svoje mišljenje, da vjeruje u sebe i nikad ne zaboravi tko je i odakle dolazi. To je težak put, ali jedini ispravan.
10. I za kraj – kada biste morali izdvojiti jednu stvar koju biste voljeli da svako dijete ponese iz svog obrazovanja, ali i jednu stvar koju bi svaka žena koja gradi karijeru trebala vjerovati o sebi – što bi to bilo?
Voljela bih da svako dijete iz obrazovanja ponese osjećaj da vrijedi. Ne moramo od svakog djeteta napraviti izvrsnog učenika u svemu. Ali trebamo mu pomoći da otkrije u čemu može biti dobro, da razvije odgovornost prema sebi i drugima i da ne izgubi vjeru u sebe.
A svakoj ženi koja gradi karijeru rekla bih da ne mora birati i ne mora imati grižnju savjesti. Može imati velike ciljeve i ostati čovjek. Može biti uspješna i priznati da je često teško. Može imati karijeru, obitelj, vlastite snove i pravo na pogrešku.
Na kraju, možda nije najvažnije koliko smo daleko stigli, nego kakvi smo ljudi postali dok smo tamo stizali. To je za mene najveća životna vrijednost.
