Postoje gradovi koje pamtimo po građevinama. Postoje oni koje pamtimo po ulicama, trgovima, spomenicima ili velikim povijesnim događajima.

A postoje i gradovi koje pamtimo po osjećaju.

Čapljina je jedan od njih.

Jer Čapljina nije samo mjesto zapisano na zemljopisnoj karti juga Hercegovine. Ona je miris Neretve u rano jutro. Šum Trebižata u ljetno poslijepodne. Pogled prema brdima dok sunce polako pada iza njih.

Ona je kava obitelji Sušac koja traje duže nego što smo planirali, Lastina štrudla od smokve kod bake nedjeljom, kifla iz Mlina na putu do posla ili škole, čaša vina Matić sa prijateljima, pozdrav preko ulice, puna gradska šetnica, zvuk lopte iz sportske dvorane, dječji smijeh i zvona svetoga Franje.

Ona je grad kojemu se vraćamo.

Ponekad cestom. Ponekad vlakom. Ponekad avionom iz nekog dalekog europskog ili svjetskog grada.

A ponekad samo mislima.

Danas, 4. listopada, na Dan grada Čapljine i blagdan svetoga Franje Asiškog, slavimo upravo sve ono zbog čega ovu malu točku na karti svijeta toliko snažno zovemo – svojom.

Grad pod zaštitom svetoga Franje

Četvrtoga listopada Čapljina ima poseban ritam. Blagdan svetoga Franje Asiškog ovdje nije samo datum u kalendaru. To je dan susreta, molitve, obitelji i prijatelja. Dan kada se slavi zaštitnik čapljinske župe, ali i Dan grada, pa se vjersko, društveno i gradsko slavlje već godinama isprepliću u jedan od najvažnijih dana u životu Čapljine.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Čapljinski portal (@capljinski_portal)

A možda i nije slučajno što upravo sveti Franjo na poseban način pripada ovome gradu.

Svetac koji je govorio o miru, jednostavnosti, čovjeku, zajedništvu i ljubavi prema prirodi kao najvećim vrijednostima kao da pristaje uz grad koji je toliko neraskidivo povezan sa svojim rijekama, zemljom, suncem i ljudima.

Zato je 4. listopada prilika da barem nakratko zastanemo.

Da pogledamo oko sebe.

I da se podsjetimo koliko zapravo imamo.

Grad na četiri rijeke

Ako je priroda igdje bila darežljiva, onda je to bila prema ovom komadiću Hercegovine.

Čapljinski kraj oblikuju Neretva, Trebižat, Bregava i Krupa. Četiri rijeke. Četiri različita karaktera. Bezbroj životnih priča vezanih uz njihove obale.

Neretva je velika životna arterija ovoga kraja. Uz nju se putovalo, trgovalo, radilo, živjelo i odrastalo.

Trebižat je za generacije Čapljinaca sinonim za ljeto. Za kupanje, druženje, skokove u vodu, improvizirane ručkove, duge dane i još duže uspomene.

Bregava donosi neku drugu priču, prolazeći kroz kameni hercegovački kraj prije nego što kod Klepaca susretne Neretvu.

A Krupa nas vodi prema jednom od najvećih prirodnih bogatstava koje imamo – Hutovu blatu.

Tamo, gotovo nadomak grada, počinje sasvim drugi svijet. Svijet vode i trske. Ptice koja prelijeće iznad čamca. Tišine koju u gradovima više gotovo i ne poznajemo.

Hutovo blato međunarodno je priznata močvara od iznimnog značaja za ptice, ribe i ukupnu biološku raznolikost. Od 2001. nalazi se i na Ramsarskom popisu močvara od međunarodne važnosti. I upravo tamo možda najbolje shvatimo koliko je Čapljina posebna.

U nekoliko minuta možemo iz gradske vreve stići u prostor u kojem glavnu riječ ponovno vodi priroda.

To nije nešto što treba uzimati zdravo za gotovo.

To je privilegija.

Grad u kojem gotovo svaki kamen priča priču

Čapljina, međutim, nije samo priroda. Ovdje je teško napraviti nekoliko kilometara, a ne naići na trag nekog drugog vremena.

U Mogorjelu stoje ostaci rimskog razdoblja i podsjećaju nas da se život na ovom prostoru odvijao mnogo prije nas.

Iznad Neretve stoljećima bdije Počitelj.

Grad od kamena koji izgleda kao da nije izgrađen na brdu, nego da je iz njega izrastao.

Njegove uske ulice, kule, kamene kuće i pogled prema Neretvi pričaju o stoljećima u kojima su se na ovom prostoru susretale različite države, kulture, religije i civilizacije. Povijesno gradsko područje Počitelja danas se nalazi i na Tentativnoj listi UNESCO-ve svjetske baštine.

S druge strane Čapljine nalazi se Gabela, odnosno prostor nekadašnje Drijeve, stoljećima važnog trgovačkog mjesta uz Neretvu.

A u Klepcima preko Bregave stoji stara kamena ćuprija.

I tako je gotovo gdje god krenemo.

Na ovom prostoru povijest nije zaključana iza stakla. Po njoj hodamo. Pokraj nje svakodnevno prolazimo. Na njoj fotografiramo vjenčanja. Uz nju odrastamo.

Možda je baš zato ponekad i zaboravimo dovoljno cijeniti.

Ali najveće bogatstvo Čapljine nisu ni rijeke ni kamen

Koliko god priroda bila darežljiva prema ovom kraju, koliko god nam povijest ostavila vrijednih tragova, najveća čapljinska priča ipak su – ljudi.

Ljudi su stvarali ovaj grad.

I ljudi su njegovo ime odnosili daleko izvan Hercegovine.

Iz Čapljine i njezina kraja potekli su znanstvenici, profesori, liječnici, umjetnici, glazbenici, sportaši, gospodarstvenici i brojni drugi ljudi čiji je rad nadilazio granice maloga grada iz kojeg su krenuli.

U umjetnosti i filmu Čapljina je dala ljude poput glumca i redatelja Dejana Aćimovića, čija je karijera desetljećima vezana uz hrvatski film, televiziju i kazalište.

U glazbi je jedna od najpoznatijih Čapljinki Pamela Ramljak, koja je kao članica grupe Feminnem nastupala na velikim regionalnim pozornicama i Eurosongu te izgradila dugogodišnju glazbenu karijeru.

A onda je stigla i jedna nova glazbena generacija.

Vinko Ćemeraš, rođen i odrastao u Čapljini, od svojih je prvih glazbenih koraka stigao do pobjede u The Voiceu Hrvatska, Porina i velikih glazbenih pozornica.

Posebno je lijepo što Čapljina za njega nije samo mjesto rođenja navedeno u biografiji. Čapljina je njegov dom. Mjesto u kojem živi, kojem se vraća i u kojem pronalazi mir i inspiraciju.

Tu je i naš Danijel Boto…

Takve priče možda najbolje pokazuju da uspjeti ne mora uvijek značiti zauvijek otići.

A kada je riječ o sportu, Čapljina je uvijek bila veća nego što broj stanovnika govori

Postoji nešto posebno u odnosu Čapljine i sporta. Generacije djece odrasle su između školskog igrališta, gradske dvorane, nogometnog terena, košarkaških koševa, rukometnih treninga, odbojkaške mreže i drugih sportskih borilišta.

Sport je ovdje uvijek bio više od rezultata. Bio je mjesto susreta. Škola života. Razlog za okupljanje cijeloga grada.

A iz tako male sredine izašao je nevjerojatan broj sportaša koji su stizali do velikih europskih i svjetskih pozornica.

Mirsad Fazlagić jedan je od najvećih nogometaša poniklih u ovom kraju. Od prvih nogometnih koraka u Čapljini stigao je do velikih utakmica, reprezentacije Jugoslavije i srebrne medalje na Europskom prvenstvu 1968. godine.

Nikica Jelavić, rođen u Čapljini, iz hercegovačkog nogometnog okruženja otišao je prema velikoj međunarodnoj karijeri. Igrao je u Hajduku, bečkom Rapidu, Rangersu, Evertonu, West Hamu i drugim klubovima, a dres hrvatske reprezentacije nosio je i na velikim natjecanjima.

U košarci je Čapljina svijetu dala Dragana Bendera. Rođen u Čapljini 1997. godine, Bender je 2016. izabran kao četvrti izbor NBA drafta, kada su ga odabrali Phoenix Sunsi. Četvrti izbor NBA drafta. Za grad veličine Čapljine već sama ta rečenica zvuči gotovo nestvarno.

Ali i drugi košarkaši – Jasmin Repeša, Mario Primorac…

A nova velika nogometna priča nosi ime Josipa Šutala. Rođen u Čapljini, od dječaka koji je sanjao nogomet stigao je do hrvatske reprezentacije i najvećih europskih stadiona.

A tek odbojkašice i odbojkaši? Ilijana Dugandžić, Ivan Raič, Božana Butigan…

Kada jedan naš čovjek istrči na veliki stadion, kada se njegovo ime pojavi na televiziji ili kada osvoji medalju, dogodi se nešto što stanovnici velikih gradova možda nikada neće potpuno razumjeti.

Mi ne kažemo samo njegovo ime. Kažemo: „Naš je.“ „Iz Čapljine je.“

I u tih nekoliko riječi stane nevjerojatna količina lokalnog ponosa.

Ipak, grad nisu samo poznata imena

Bila bi velika pogreška priču o Čapljini svesti samo na ljude koji su završili na televiziji, velikim stadionima, koncertnim pozornicama ili u enciklopedijama.

Jer Čapljinu su prije svega gradile tisuće ljudi čija imena možda nikada neće biti napisana velikim slovima.

Naši poljoprivrednici koji su ustajali prije sunca.

Ljudi koji su obrađivali zemlju i od nje hranili svoje obitelji.

Naši obrtnici.

Trgovci.

Radnici.

Profesori i učitelji koji su kroz učionice ispratili generacije djece.

Liječnici i medicinske sestre.

Ugostitelji.

Poduzetnici.

Umjetnici.

Novinari.

Sportaši i treneri koji su tisuće sati darovali djeci.

Vatrogasci i volonteri.

Ljudi koji čuvaju pjesmu, ples, običaje i tradiciju.

Svećenici i vjerske zajednice koje su s ljudima dijelile i sretne i teške dane.

Majke i očevi koji su gradili obitelji.

Bake i djedovi koji su pričali priče o nekoj staroj Čapljini.

To su ljudi koji su izgradili grad.

I onda postoje oni koji su morali otići.

Čapljina koja živi daleko od Čapljine

Malo je hercegovačkih obitelji koje nemaju nekoga izvan svoga grada. Zagreb. Split. Dubrovnik.

Njemačka. Austrija. Švicarska. Irska. Švedska. Kanada. Amerika. Australija.

Tisuće kilometara mogu stati između čovjeka i njegova rodnog grada. Ali neke veze ne mjere se kilometrima.

To se najbolje vidi svakoga ljeta.

Po registracijskim oznakama koje ponovno ispune naše ulice.

Po punim terasama.

Po kućama u kojima se ponovno pale svjetla.

Po zagrljajima ljudi koji se nisu vidjeli godinu dana.

Po poznatom pitanju: „Kad si došao?“ I odmah iza njega: „Koliko ostaješ?“

Možda nema boljeg dokaza koliko je snažna pripadnost jednom gradu od toga da mu se ljudi desetljećima vraćaju.

Nekada na mjesec.

Nekada na tjedan.

Nekada samo na nekoliko dana.

Ali se vraćaju.Jer dom nije uvijek mjesto na kojem živimo. Ponekad je dom mjesto na kojem se ponovno osjećamo kao da nikada nismo ni otišli.

Čapljina ima sve preduvjete da svoju priču tek ispriča svijetu

Kada živimo negdje cijeli život, prestanemo primjećivati ono čemu bi se netko tko dolazi prvi put čudio.

Zato Čapljinu ponekad treba pogledati očima gosta.

• Na relativno malom prostoru imamo četiri rijeke.
• Imamo Hutovo blato.
• Imamo Počitelj.
• Mogorjelo.
• Gabelu.
• Stari most u Klepcima.
• Vinograde.
• Maslinike.
• Plodna polja.
• Mediteransku klimu.
• Blizinu Jadranskoga mora.
• Blizinu Međugorja i Mostara.
• Prometni položaj koji nas povezuje s obalom i unutrašnjošću.

To nije samo popis lijepih mjesta. To je ogroman potencijal.

Čapljina ima priliku snažnije razvijati turizam koji ne mora biti masovan da bi bio uspješan.

• Biciklizam.
• Kajak i kanu.
• Riječni sadržaji.
• Promatranje ptica.
• Ruralni turizam.
• Gastronomija.
• Vino i maslinovo ulje.
• Kulturne i povijesne rute.
• Sportski turizam.
• Mali obiteljski hoteli i smještaji.
• Autentični doživljaji Hercegovine.

Jer imamo nešto što mnoge turističke destinacije danas pokušavaju umjetno proizvesti.

Autentičnost.

Gost kod nas u jednom danu može prošetati kamenim ulicama Počitelja, posjetiti Mogorjelo, voziti se čamcem kroz Hutovo blato, ručati domaću hranu, provesti poslijepodne uz jednu od naših rijeka, a navečer popiti kavu u središtu Čapljine.

Sve to bez dugih putovanja. To je bogatstvo. Ali i odgovornost.

Jer budućnost Čapljine nije samo u tome da svoje potencijale iskoristi. Nego da ih sačuva. Da naše rijeke ostanu čiste. Da Hutovo blato ostane prostor prirode.

Da se kulturno-povijesna baština ne promatra kao stari kamen koji nam smeta, nego kao nasljeđe koje smo samo privremeno dobili na čuvanje.

Da gradimo.

Ali da pritom znamo što želimo ostaviti onima koji dolaze nakon nas.

Jer Čapljina je prije svega način života

Teško je nekome tko ovdje nikada nije živio objasniti Čapljinu.

Kako objasniti onu prvu proljetnu kavu kada sunce ugrije grad?

Kako objasniti ljeto uz Trebižat?

Kako objasniti poznati miris zraka nakon kiše?

Kako objasniti osjećaj kada nakon nekoliko mjeseci provedenih negdje daleko ponovno ugledaš poznata brda?

Kad na ulici sretneš Burima i Koketa?

Kako objasniti da put od jednog do drugog kraja grada ponekad traje pola sata ne zato što je grad velik, nego zato što svakih pedesetak metara nekoga sretneš?

„Gdje si?“ „Šta ima Đaka?“ „Kad ćemo na kavu?“

Čapljina je upravo to. Dovoljno mala da se poznajemo. Dovoljno velika da uvijek ima novu priču.

A već 17 godina te priče pričamo zajedno

I zato danas, na Dan našega grada, moramo napisati nekoliko riječi i o nama. Ne zato da bismo Čapljinski portal stavljali ispred Čapljine. Upravo suprotno.

Čapljinski portal postoji zato što postoji Čapljina.

Godine 2009., u vrijeme kada su web portali i društvene mreže izgledale potpuno drugačije nego danas, kada lokalno digitalno novinarstvo gotovo nije postojalo u obliku u kojem ga danas poznajemo, nastao je Čapljinski portal – prvi web portal u našem gradu.

Od tada je prošlo 17 godina.

Promijenio se internet.

Promijenili su se telefoni.

Promijenio se način na koji čitamo vijesti.

Promijenila se Čapljina.

Promijenili smo se i mi.

Ali jedna stvar nije – Naša želja da svaki dan ispričamo priču ovoga grada.

Sedamnaest godina pratimo Čapljinu.

Bili smo uz sportske terene i školske klupe.

Na koncertima, predstavama, manifestacijama i humanitarnim akcijama.

Na otvaranjima novih tvrtki, trgovina i obrta.

Uz naše rijeke.

Na ulicama.

U mjesnim zajednicama.

U dvoranama.

Na stadionima.

Pisali smo o velikim uspjesima naših ljudi.

Ali još važnije – pisali smo i o onim malim pričama koje možda nikada ne bi završile u velikim medijima.

O učeniku koji je osvojio nagradu.

O sportašu koji je napravio prvi veliki rezultat.

O čovjeku kojemu je trebala pomoć.

O novom poslu.

O lijepoj gesti.

O problemu u ulici.

O koncertu.

O maturantima.

O ljudima koji su se vratili.

O onima koji su uspjeli.

O običnom životu jednoga grada.

Jer upravo od tih malih priča nastaje njegova velika povijest.

Portal koji je postao dio svakodnevice grada i dijaspore

Kada smo krenuli 2009. godine, teško smo mogli zamisliti što će Čapljinski portal postati.

Danas više nije riječ samo o internetskoj adresi. Čapljinski portal postao je navika.

Za mnoge od vas prva stranica koju otvorite ujutro.

Mjesto na kojem provjeravate što se dogodilo u gradu.

Mjesto na koje dolazite kada nešto čujete i želite provjeriti je li istina.

Mjesto na kojem tražite rezultate, najave, fotografije, servisne informacije i priče svojih sugrađana.

Ali možda nam je još draže nešto drugo – Čapljinski portal postao je veza s domom ljudima koji više ne žive ovdje.

Znamo da nas čitate iz Njemačke. Austrije. Hrvatske. Irske. Švicarske. Skandinavije. Amerike. Kanade. Australije.

I svih onih mjesta na kojima danas žive Čapljinke i Čapljinci.

Nekome je jedna naša fotografija Neretve samo fotografija.

Nekome tko je tisuću kilometara daleko ona je – dom.

Nekome je vijest iz malog čapljinskog naselja tek nekoliko rečenica.

A nekome je to informacija iz ulice u kojoj je odrastao.

Upravo zbog toga lokalno novinarstvo ima smisla.

Jer velike svjetske vijesti možete pronaći svugdje.

Ali priče našega grada netko mora čuvati.

Mi smo ponosni što to radimo već 17 godina.

Više od 1,5 milijuna puta mjesečno – hvala vam

Brojke nikada nisu bile jedino mjerilo našega rada. Ali postoje brojke pred kojima i mi moramo zastati.

Danas Čapljinski portal bilježi više od 1,5 milijuna učitavanja stranica mjesečno.

Za lokalni portal iz grada poput Čapljine, to nije samo statistika. To je ogromno povjerenje.

I zato na Dan grada želimo reći jedno veliko:

Hvala vam.

Hvala za svaki klik.

Za svaku pročitanu vijest.

Za svaku fotografiju koju ste nam poslali.

Za svaku informaciju s terena.

Za svaku priču koju ste podijelili s nama.

Za svaki put kada ste nam javili da se nešto događa u vašoj ulici ili naselju.

Hvala na pohvalama.

Ali hvala i na kritikama.

Hvala onima koji su s nama od 2009. godine.

I onima koji su nas pronašli jučer.

Hvala vam što ste Čapljinski portal prihvatili kao svoj.

Jer bez vas bi to bila samo još jedna web stranica.

S vama je postao dio grada.

Sedamnaest godina rastemo zajedno.

I ne postoji ljepši način da obilježimo svoj rođendan nego činjenicom da rastemo zajedno s gradom čije ime nosimo.

A najbolje čapljinske priče tek dolaze

Dan grada nije samo vrijeme za gledanje unatrag. Treba pogledati i naprijed.

Prema dječaku koji danas prvi put dolazi na nogometni ili košarkaški trening. Možda među njima odrasta neki novi reprezentativac.

Prema djevojčici koja prvi put uzima mikrofon, gitaru ili neki drugi instrument. Možda će jednoga dana stajati na velikoj pozornici.

Prema učeniku koji danas sjedi u čapljinskoj školskoj klupi, a sutra će biti liječnik, znanstvenik, profesor, inženjer, zubar, automehaničar, vodoinstalater, frizer…

Prema mladom čovjeku koji upravo razmišlja treba li otići ili ovdje pokrenuti svoj posao.

Prema obitelji koja želi ostati.

Prema onima koji su otišli i razmišljaju o povratku.

To je budućnost Čapljine.

Ona nije apstraktna.

Ona danas hoda našim ulicama.

Sjedi u našim učionicama.

Trenira na našim terenima.

Radi u našim tvrtkama.

Pije kavu u našim kafićima.

Ima ideje.

Ima snove.

I čeka svoju priliku.

Na nama je da joj tu priliku pružimo.

Sretan ti tvoj dan, Čapljino

Zato danas nećemo govoriti o svemu što nam nedostaje. Bit će dana i za to.

Danas ćemo se podsjetiti svega što imamo.

• Imamo Neretvu.
• Imamo Trebižat.
• Imamo Bregavu
• Imamo Krupu.
• Imamo Hutovo blato.
• Imamo Počitelj.
• Imamo Mogorjelo
• Imamo Gabelu i Klepce.
• Imamo kamen i vodu.
• Sunce i zelenilo.
• Imamo povijest.
• Imamo pjesmu.
• Imamo sport.
• Imamo tradiciju.
• Imamo ljude koji su iz maloga hercegovačkog grada stigli do najvećih europskih i svjetskih pozornica.
• Imamo ljude koji su otišli.
• I ljude koji su ostali.

A i jedni i drugi nose Čapljinu sa sobom.

Imamo nove generacije koje dolaze.

I imamo onu neobjašnjivu povezanost zbog koje, gdje god živjeli i koliko god vremena prošlo, na pitanje odakle smo s posebnim ponosom odgovaramo: Iz Čapljine (IŠČapljine).

Možda upravo u tome i jest sva tajna jednoga grada.

Jer, grad nisu samo zgrade. Nisu ceste. Nisu trgovi.

Grad su uspomene koje na tim mjestima ostavimo.

Grad su ljudi koje na njima sretnemo.

Grad je prvo kupanje u rijeci.

Prvi dan škole.

Prva utakmica.

Prva ljubav.

Stol za kojim se ponovno okupi obitelj.

Ulica koju možemo proći zatvorenih očiju.

Grad je osjećaj da negdje pripadamo.

A nama je pripala Čapljina.

I Čapljini smo pripali mi.

Zato danas, na blagdan svetoga Franje Asiškog i Dan našega grada, želimo Čapljini mir.

Želimo joj napredak.

Želimo joj zajedništvo.

Želimo da čuva svoje rijeke i svoju prirodu.

Da pamti svoju povijest.

Da njeguje svoju kulturu i tradiciju.

Da se ponosi svojim sportom.

Da vjeruje svojim mladima.

Da poštuje svoje stare.

Da se raduje svakom uspjehu svojih ljudi, bez obzira na kojem ga kraju svijeta ostvarili.

Želimo da oni koji ovdje ostanu mogu izgraditi život dostojan čovjeka.

Da oni koji su otišli uvijek imaju razlog vratiti se.

Da Čapljina raste, ali da nikada ne izgubi ono zbog čega je volimo.

Svoju bliskost.

Svoj karakter.

Svoju dušu.

A mi ćemo biti ovdje.

Kao i proteklih 17 godina.

Da bilježimo.

Da fotografiramo.

Da pitamo.

Da upozoravamo.

Da pohvalimo.

Da slavimo vaše uspjehe.

Da čuvamo uspomene.

Da budemo digitalna kronika grada koji nam je dao ime.

I da svakoga jutra iznova pričamo priču o Čapljini.

Našoj Čapljini.

Sretan Dan grada svim Čapljinkama i Čapljincima – onima koji su danas ovdje i onima koji će današnji dan dočekati daleko od svoga grada.

Sretan blagdan svetoga Franje Asiškog.

I sretan ti tvoj dan, Čapljino.

Hvala vam što već 17 godina rastemo zajedno.

Vaš Čapljinski portal.