Hrvatima nije bilo gore još od cara Franje Josipa!

558

Čapljina, rodni grad generala Slobodna Praljka, već treći dan je u šoku.

Pale se svijeće za pokojnoga generala, koji je život skončao u haaškoj sudnici popivši otrov, prepričavaju nemili događaji koji su ujedinili Čapljince jednako kao i na početku Domovinskog rata, kada je general Praljak spašavao vojnike iz čapljinske vojarne JNA i njihove roditelje koji su pod snajperskom vatrom oko vojarne čekali svoje sinove.

Tuga se osjeća na svakom koraku, ali posebno je tužno u Grabovinama, čapljinskom prigradskom naselju, otkud potječe obitelj Praljak. Pokojni general je tu rođen, često je tamo dolazio, a obnovio je i roditeljsku kuću, nedaleko od stare vojarne JNA, koja sada nosi ime Božana Šimovića, piše Slobodna Dalmacija.

Svi su sa strepnjom čekali vijesti iz haaške sudnice, a kad je general popio otrov, znali su da je to kraj i da više neće vidjeti svoga Bobišu, kako su ga zvali u djetinjstvu. Bili bi sretni da mu se barem pepeo donese u rodne Grabovine pa da mirno počiva u svojoj Hercegovini.

“Tri dana plačem. Nemojte me ništa pitati. Eno vam Vesne Pusić i Stipe Mesića pa njih slikajte. Oni su za ovo sve krivi”, rekla nam je postarija gospođa, koju smo zatekli kod generalove kuće.

“Naš Slobodan bio je dobar čovjek. Svakome je pomagao. Pa, vidite u ovoj njegovoj kući živi jedna mlada obitelj. General im je dopustio da se usele. Žive tu otkako je on otišao u Haag. Gospođa Kaćuša jednom godišnje dođe u posjetu. Oni čuvaju kuću i održavaju okućnicu. Pa i to je jedno njegovo dobro djelo, a suce u Haagu to nije bilo briga. Imaju oni svoje i sve rade na štetu Hrvata“, govori naša sugovornica.

Zastava Herceg-Bosne na pola koplja, plakatima oblijepljena ulazna kapija te zapaljene svijeće – slika je ispred Praljkove rodne kuće. Pozvonili smo, ali nikoga nije bilo unutra. Ljudima je dosta publiciteta. Trebate ih razumjeti. I oni su tužni zbog svega – dobacili su nam prolaznici.

Malo dalje srećemo Jagu Ilijića.

“Osudiše prava zdrava čovjeka. On je spašavao svakoga tko je bio u nevolji, i Srbina i muslimana, nije gledao koje je tko vjere i nacije. U Mostaru se vesele i sreća je velika tamo jer je umro ratni zločinac. To je sramota. Ma, da je jednu lijepu riječ netko sa istočne strane Mostara reko. Nitko! Eto, to je tako”, ogorčen je Jago Iljić (80).

“Ne valjaju ni naši Hrvati. Diže se glas kad se nešto dogodilo, ali tada je kasno. Sada su svi pametni, a puno ih je krivih što se general Praljak ubio. Šta su radili Pusićka i Mesić?! I sada šta će on reći, a bio je predsjednik države”, govori Jago, koji tvrdi da Hrvatima nikada nije bilo gore kao danas, još od vremena Franje Josipa.

“Naš general je bio ljudina. Eto mu kuće doli. Poznajem njegovu obitelj, stričeve i rođake koji žive u Mostaru. To su sve dobri ljudi. Ali, eto, dušmani su ga zatvorili u Haagu pa nam ovdje nije mogao ni doći. A valjo je puno ljudima i pomagao svakome”, kaže Jago.

Čapljinci bi pokop u Hercegovini, ali poštovat će Praljkovu želju.

“Sve je ovo sramotno i jadno. Hrvatska nije Hrvatska i komunisti opet vladaju. Hrvatska je Jugoslavija i šta dalje reći”,  kazao je Mladen Čilić, koji bi volio da pokojni general Praljak svoje posljednje počivalište nađe u svojoj Hercegovini.

S njim se slaže i Nikola Vasilj. Obojica su poznavala generala Praljka, kažu da su skupa ratovali za obližnju vojarnu. Sve je to dokumentirano, kako kažu.

“General je slao humanitarne pakete na istočnu stranu Mostara, a vidite kako su mu to vratili”, govori Čilić.

“Svakome je pomagao, nije ga bilo briga za nacionalnost. Štitio je srpske i muslimanske kuće. Nije dao da netko uzme ciglu. On je bio čovjek“, kažu Vasilj i Čilić.

Svi s kojima smo razgovarali su jedinstveni – general Praljak je heroj, nije zločinac. Ispred Općine u Čapljini, oko spomenika hrvatskom kralju Tomislavu, zapaljene su tisuće svijeća, u obližnjoj crkvi svetog Frane služena je i misa zadušnica, a već je pokrenuta inicijativa da se Trg hrvatske slobode preimenuje u Trg generala Slobodana Praljka. Tako bi se Čapljina odužila generalu Praljku, koji, premda je živio u Zagrebu, nikada nije zaboravio svoj rodni grad, svoje Grabovine u kojima se rodio i u koje je uvijek rado dolazio.