Objavio britanski Guardian: ‘Praljak je živio ponosno, ali nije mogao živjeti s nepravdom’

878

Na glavnom trgu mirnog gradića Čapljine, stotine svijeća na pločniku ispred pastelno osjenčane općinske zgrade istaknulo se jedno ime: Praljak, piše britanski Guardian u tekstu povodom tragičnog čina generala Praljka u Haškoj sudnici.

Dramatično samoubojstvo hrvatskog generala Slobodana Praljka, koji se otrovao uživo na televiziji nakon potvrđivanja njegove kazne za tzv. ratne zločine u srijedu, šokiralo je svijet. U petak su Nizozemski tužitelji rekli da je Praljak umro nakon uzimanja kalijevog cijanida, navodeći rezultate preliminarnog postmortema. “To je rezultiralo zastojem srca, što je naznačeno kao sumnjičeni uzrok smrti”, rekli su.

No, reakcije u Bosni i Hercegovini, u Čapljini, njegovu rodnom gradu i Mostaru, gradu u kojem su bile njegove snage, osobito su izražene, piše Guardian.

“To je kao da se život potpuno zaustavio ovdje”, kaže Miro Jovanovič, sredovječni općinski dužnosnik dok prelazi trg iznad kojeg se uzdiže katolička crkva. “Želimo ga častiti kako je živio ponosno, ali nije mogao živjeti s tom nepravdom. Bio je jedan od nas. ”

U Čapljini, koja se nalazi pored široke rijeke Neretve između Mostara i jadranske obale, 20-godišnja kaznu Praljka smatra se šokantnim podbačajem pravde. Nalazi se u regiji koja se smatra središtem hrvatskog nacionalizma: ponižavajuća ja misao većine da na stjenovitim brdima zapadne Hercegovine ništa ne raste osim zmije, kamenja i ustaša – hrvatskog fašističkog pokreta iz Drugog svjetskog rata.

U redovitim razmacima obješene su hrvatske zastave, ima i grafita kojima se prkazuje lojalnost lokalaca vodećem zagrebačkom nogometnom klubu, a nekoliko kafića ima plakate Praljka s pozadinom hrvatske zastave sa sloganom “naš junak”.

“Zajedno smo bili u ratu kada sam se borio. Nije bio kriv “, kaže Ivan Buntić, 59, dok je otvarao trgovinu odjeće na rubu starog grada Čapljine. “Bio je poseban čovjek, poput grčkog heroja. Možda je znao da se događaju ratni zločini, ali nije on mogao tu mnogo učiniti – on je bio taj koji je pokušavao vratiti red. Svatko je imao vojske, svatko je imao logore.”

Praljak je proglašen krivim za ratne zločine u bosanskohercegovačkom ratu od 1992.-1995., jedan je od šestorice etničkih Hrvata osuđenih od strane haaškog tribunala, koji su, kako tvrde tužitelji, bili “ključni sudionici u zajedničkom zločinačkom poduhvatu za etničko čišćenje bosanskih Muslimana”. Bio je uključen u opsadu Mostara, tijekom kojeg je hrvatsko granatiranje navodno uništilo gradski Stari most iz 16. stoljeća.

Hrvati čine oko 16% stanovništva Bosne i Hercegovine, a mnogi smatraju kako ih sustav uspostavljen  na kraju rata ugrožava u odnosu na Muslimane i Srbe, te da su ratni zločini nad Hrvatima ostali  nekažnjeni.

Postavljajući cvijeća izvan svoje trgovine na Čapljinskoj glavnoj ulici, Marijana Vego, 29, kaže da je Praljak bio “pravedan”.

“Kao katolikinji, ovo je prvi put u mom životu da sam mislila da je samoubojstvo herojsko. Odvela sam svoju djecu da zapale svijeće za njega. Ne kažem da nije bilo zločina, ali bilo je zločina sa svih strana. ”

Implikacije Praljkove presude i samoubojstva odjekuju daleko izvan izuzetno lijepe doline Neretve. Suci su u srijedu potvrdili presudu kojom je pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman rukovodio “zločinačkim poduhvatom” i kojom su njegovi nasljednici u Zagrebu, sada glavnom gradu države članice EU, optuženi za slanje mješovitih poruka od samoubojstva Praljka.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović rekla je kako su Hrvati morali priznati da su “neki od naših sunarodnjaka u Bosni počinili zločine”, ali priznala je kako je smrt Praljka “duboko pogodila srce hrvatskog naroda”. Premijer, Andrej Plenković, jednostavno je rekao da je presuda suda UN-a “duboka moralna nepravda”. Plenković vodi političku stranku koju je utemeljio Tuđman, HDZ, dok je Grabar-Kitarović bila članica iste do njezinih izbora kao predsjednice.

U glavnom uredu HDZ-ove sestrinske stranke u BiH, Vladimir Šoljić, koji je služio kao ministar obrane ratnog hrvatske države Herceg-Bosne, prisjeća se Praljka kao karizmatične i hrabre osobe od prvog susreta u srednjoj školi.

“U školi je uvijek imao mnoštvo ljudi koji su bili oko njega, a kasnije kao glavni tajnik bio je uvijek prvi koji je vodio. Svaki dan je provodio u ratu gledajući muslimane, pomažući im, pozivajući njihove obitelji – a onda su se okrenuli protiv njega  i nazvali ga ratnim zločincem. Ono što je učinio bilo je u njegovom stilu – neki ljudi samo djeluju hrabri, ali on je to doista bio.“

Šoljić inzistira da Herceg-Bosna nije bila zemlja koja je bila usmjerena etničkom čišćenju niti dijelom plana podjele Bosne između Hrvata i Srba, već obrambeni potez za zaštitu Hrvata – osobito nakon masakra Srba – i da nije bilo naređenja odozgo za ratne zločine.

“Nije tajna da svi Hrvati žele biti dio Hrvatske, ali moramo biti realni. Nikada nije bilo planova za promjenu granica. Sudjelovao sam na mnogim brojnim sastancima s ministrom obrane Hrvatske – ako netko može pronaći jedinstveni nalog ili uputstvo bilo koje vrste za počinjenje ratnih zločina, učinit ću isto kao i general Praljak.”