Umjesto učenja riječi, pojmova i zvukova kroz pjesmu ili čitanje priča, roditelji sve češće djeci od godinu ili dvije dopuštaju da većinu vremena provode ispred televizora, mobitela, tableta.
Posljedica pretjerane upotrebe tehnologije u ranom uzrastu poremećaji su u razvoju govora, o čemu svjedoče pune ordinacije djece koja su prve riječi progovorila na nekom svom, izmišljenom jeziku.
Često se događa da dijete ne progovori razumljivo i razgovijetno, već kombinirane riječi sklopljene od materinskog i engleskog jezika. To se događa jer dijete nije dovoljno zrelo da napravi razliku između stranog i materinskog jezika, pa uči pogrešno. Ono, praktički, ne zna nijedan jezik i taj problem potrebno je shvatiti izuzetno ozbiljno.
Sponzorirani članak
Uni-Ves-Plast traži više radnika - donosimo detalje natječaja
Po iskustvima logopeda koji rade u domovima zdravlja u BiH, događa se da im dolaze djeca i s četiri godine koja znaju reći boje na engleskom jeziku ili englesku abecedu, ali ne znaju reći kako se zovu. Ističu i da bi se prva smislena riječ kod djece trebala pojaviti već negdje oko prvog rođendana, a najkasnije do godinu i pol.
– Mi već imamo iskustva da nam dolaze djeca s dvije ili dvije i pol godine koja apsolutno nemaju ni tu jednu riječ ili imaju jednu, eventualno dvije riječi – kazala je za Srpskainfo.com logopetkinja Doma zdravlja u Bijeljini Andrijana Kovač.
Neki od razloga za to su, ističu stručnjaci, prerano i pretjerano izlaganje tehnologijama, činjenica da su ta djeca najčešće vrlo malo fizički aktivna, često su i nedovoljno stimulirana u obitelji, a imaju i lošiju socijalnu interakciju jednih između drugih.
– Na osnovi podataka koje dobijemo od roditelja, najčešće su djeca koja kasno progovaraju puno vremena provodila gledajući crtane filmove.
Ona su zapravo od najranijega razdoblja svog razvoja bila izložena tim sadržajima i obično su to neki crtani filmovi za koje se vjeruje kako su prilagođeni tom uzrastu.
Međutim, mislimo kako taj problem svakako ima veze i s tim da djeca provedu i po nekoliko sati gledajući crtane filmove. Naravno, govorimo o djeci kod kojih ne postoji neko neurološko oštećenje ili neki drugi razlog koji usporava razvoj govora.
Djeci treba što više motorne aktivnosti i stimulacije te im treba govoriti jer oni uče od nas. U tom smislu svakako je alarmantno to što nam djeca ne govore, najčešće zbog neodgovarajuće stimulacije – ističe Kovač.
Govor se ne može sam razviti i naučiti, nužna je stimulacija roditelja.
– Kada razgovaramo s roditeljima, često dobijemo podatak da oni sa svojom djecom uopće ne razgovaraju. A djecu morate učiti, morate im pokazati nešto kako bi dijete moglo to i naučiti. Ono mora naučiti oponašati i mora razumjeti da bi moglo govoriti. Mala djeca prvo nemaju razvijen perceptivni govor, odnosno razumijevanje, i prvo moraju proći fazu razumijevanja, pa tek onda kreću u izražavanje i govor – objasnila je Kovač.
