O životu srpskih povratnika, vjernika u dolini Neretve, o odlasku mladih i problemima s kojima se susreću, obnovi i povratku… razgovarali smo s dobitnikom Večernjakova pečata za međureligijski dijalog, mladim pravoslavnim svećenikom u Čapljini parohom Markom Gojačićem.
Kako komentirate presudu Ustavnog suda o konstitutivnosti Srba u tri županije FBiH?
Moje mišljenje je da je to dobar početak za ostvarivanje prava te da svi narodi imaju podjednaka prava. To se, prije svega, odnosi na pismo, jezik… Umnogome bi olakšalo mnoge druge stvari koje su usko povezane s ovom odlukom, da Srbi mogu konačno ostvariti svoja prava koja do sada nisu imali. Od velike važnosti je za našu zajednicu i nadam se kako će ta konstitutivnost brzo dobiti svoj pravi smisao, tj da se neće dugo čekati s primjenom prava koja slijede ovom odlukom.
Sponzorirani članak
Najveći distributer alata u državi donosi proljetne sajamske popuste do 50%!
Već ste četiri godine paroh u Čapljini, kakvo vas je stanje zateklo kada ste stigli, a kakvo je sada?
Četiri godine u parohiji čapljinskoj nekako su brzo prošle, veliki broj poslova i aktivnosti su iza nas, ali također nas očekuju i nove obaveze. Radilo se, hvala Bogu, na izgradnji i završetku crkvi, ali se prije svega nastojalo u velikoj mjeri poboljšati rad s djecom i mladim ljudima koji će nastojati sačuvati svoju vjeru, kulturu i tradiciju.
U Čapljini je već bila formirana liturgijska zajednica koju je samo trebalo održati i postaviti na jednu višu razinu, gdje će ljudi osjetiti da uistinu pripadaju toj crkvi i tom gradu.
Vraćaju li se pravoslavni vjernici u Čapljinu, koliko ima vjernika i kakva je posjećenost u crkvi na liturgijama?
U našoj parohiji ima trenutačno oko 300 vjernika, to je dosta manje nego što je bilo prije rata kada je parohija imala oko 3500 ljudi. Povratak isključivo ovisi o broju obnovljenih kuća, i naravno, posla. Trenutačno je taj povratak prestao, ali ne treba gubiti nadu i vjeru da će se ljudi vraćati na svoja ognjišta, obnoviti svoje kuće i nastaviti živjeti u mjestu odakle potječu. Velika je radost kada danas u Čapljini i okolnim selima vidimo dosta naroda i djece na službi Božjoj. To je nešto što daje i meni veću motivaciju. Ljudi osjećaju potrebu za crkvom, za mjesto i domom koji će im pružiti toplinu i ljubav koju ne nalaze nigdje osim u hramu Gospodnjem. Poštovanje, mir i ljubav naši su imperativi pa će u tom duhu doći i sve ostalo što čini naš svakodnevni život. Pozvao bih se na riječi patrijarha Pavla da budemo ljudi, a ne neljudi, jer je Krist mjera rasta čovječjeg.
Sa kakvim se sve problemima i izazovima susreće srpski narod u Vašoj parohiji kao i Pravoslavna crkva u cjelini na tom području?
Crkva je oduvijek s narodom i svako teško razdoblje gledamo premostiti zajedno jer smo jedno. Zajedno radimo na poboljšanju uvjeta za život, pokušavamo naći zajedničko rješenje koje će svima biti na korist. Danas se sam moraš nametnuti i pokazati da si tu, da pripadaš ovom mjestu i izboriš se za svoja prava. To se jedino postiže slogom i ljubavlju jednih prema drugima. Tako da je jako bitno postaviti zdrave osnove, ljubavi i poštovanja. Stvoriti jednu jaku zajednicu koja će svim iskušenjima odgovoriti. To je ono na čemu treba raditi.
Pogađa li Čapljinu fenomen odlazaka, prije svega mladih i sposobnih ljudi? Što može Crkva učiniti glede toga?
Naravno da je i Čapljina u velikom problemu što se tiče odlaska mladih ljudi, sposobnih da nešto naprave i stvore. To je opći problem i Crkva treba i mora dati svoj glas, da se čuje i njezino mišljenje. Moj stav je da trebamo svi zajedno raditi na poboljšanju uvjeta u onoj mjeri koliko je to moguće i da ovaj mladi svijet ostaje ovdje. Ne postoji narod u BIH koji trenutačno nema ovaj problem. Veliki su potencijali oko nas i samo se treba osvrnuti s malo truda, a više razumijevanja i ljubavi može se dosta toga uraditi i poboljšati.
Vladika Grigorije otišao je u Njemačku, koliko dobro poznajete novoimenovanog vladiku Dimitrija Rađenovića i očekujete li kontinuitet u radu koji je imao vladika Grigorije u Hercegovini i regiji?
Znate, kada je zdrava sredina među narodom, svećenicima, onda je to jako dobra preduvjet da se napravi kontinuitet u radu. Tako je u svakom poslu. Dobri temelji su nešto na čemu počiva i stoji građevina, tako je i u našem odnosu između episkopa, svećenika i naroda napravljen dobar temelj na kojem se samo može dalje zidati i stvarati.
Novog vladiku Dimitrija dobro poznajem i, kao što sam i rekao, uz pomoć svih očekujemo nastavak zidanja već započete kuće i da se radi na stvaranju novih.
Ljubitelj ste sporta i osvajač stolnoteniskog turnira, kako ste spojili svoj svećenički poziv i sport?
Još od malih nogu volio sam sport i čak trenirao košarku dulje vrijeme. Sport treba iskoristiti u prave svrhe. Mnogo se može dobiti baveći se sportom. Za mene nisu bitne medalje, pehari i diplome, nego mi je važno da kroz sport budem uz dobre ljude i mlade jer nikada ne znate , možda upravo tijekom te jedne partije stolnog tenisa ili vožnje bicikla s nekim možete toga istog čovjeka privući Crkvi, Bogu i da taj mali meč koji se odigra bude svima nama od velike koristi…
Dobitnik ste nagrade Večernjakov pečat jer ste prepoznati kao čovjek koji je simbol za međureligijski dijalog. Što Vam ovo priznanje znači?
Velika mi je čast bila što sam prepoznat kao netko tko dolazi iz male sredine, ali tko se zajedno sa svojim narodom trudi da u pravom smislu pokaže ljubav i poštovanje prema svima. Veliki doprinos tome dugujem svojoj parohiji i braći svećenicima iz doline Neretve. Svi zajedno trudimo se njegovati zdrave odnose sa susjedima i ljudima drugih vjeroispovijesti. Još više mi je drago iz razloga što sam u Hercegovini tek sedam godina i za ovo kratko vrijeme upoznao sam mnoge dobre ljudi s kojima bih podijelio ovu nagradu.
