Mario Primorac je posebno upamćen po igračkoj košarkaškoj karijeri, činjenici da je član izvrsne generacije reprezentacije Jugoslavije koja je 1989. godine, predvođena pokojnim Draženom Petrovićem, osvojila Europsko prvenstvo u Zagrebu, da je bio dio ekipe koja je u ratnoj 1993. godini odvela Bosnu i Hercegovinu do najvećeg reprezentativnog uspjeha na Euru u Njemačkoj (8. mjesto) i klupskoj karijeri koja se u najboljim godinama u potpunosti svodila na tad europski jaku sarajevsku Bosnu.
Po okončanju karijere 2001. godine je odlučio živjeti u Mariboru gdje je oformio školu košarke koja se par godina kasnije uklopila u sportsko društvo Branik iz Maribora pa je nastao AKK Branik.
Koordinator škole u Mariboru
Iako je u međuvremenu imao angažmane u seniorskoj košarci (Dzukija Alytus, Litva; Čapljina; Larisa, Grčka) vraćao se opet u AKK Branik gdje je i danas.
Sponzorirani članak
Uni-Ves-Plast traži više radnika - donosimo detalje natječaja
– Posljednji angažman je bio u Larisi, klubu koji sam uveo iz treće u drugu ligu. Potom sam opet 2016. godine dobio poziv Branika, a rodila mi se i unuka, pa sam se vratio u klub i iz obiteljskih razloga, priča Mario Primorac.
– U Braniku sam koordinator omladinskog pogona, a kao trener vodim ekipe U-15 i U-17. Tu ima stvarno puno posla, po tri treninga dnevno, ali sam zadovoljan. Stalno smo u vrhu slovenske košarke, sve naše ekipe od U-9 do U-19. Tu je odlično organiziran sustav natjecanja. U našem timu je i Armin Hrštić, juniorski reprezentativac BiH, kao i još nekoliko U-15 i U-17 reprezentativca Slovenije.
Došao sam na mjesto trenera Čapljine u loše vrijeme
U 2013./2014. sezoni je vodio Čapljinu kojoj je to bila peta vezana sezona u elitnom bh. košarkaškom rangu, ali i sezona kad se odjednom sve raspalo. Prethodne četiri su Čapljinci bili redoviti sudionici Lige 6, pa i same završnice prvenstva, a onda je sve samo potonulo. Niti je išta ostalo od seniorske momčadi, niti od omladinskog pogona. Kao da kluba nije ni bilo.
– Kad s ove distance gledam, Čapljina je stvarno jedno vrijeme bila u zamahu s rezultatima, igrala se dobra košarka, bila je puna dvorana. Ja sam imao nesreću da dođem kad je sve splasnulo, kad je sve bilo na nižem nivou. Kad sam došao u klubu je bilo par perspektivnih igrača, ali su stalno bili nezadovoljni s odnosom Uprave prema njima. Tako da nije bila bajna situacija. Što se tiče stranaca koje sam doveo, to je štimalo u početku. Kasnije smo ostali sami, nismo imali podrške, na gostovanja smo išli samo tajnik, ja i igrači. To se sve razvodnilo, nismo imali ni rezultate i došlo je do ispadanja, prisjetio se Primorac.
U tom prilično tmurnom periodu za čapljinsku košarku djelovalo je da s najviše entuzijazma pokušaju da se klub zadrži u eliti pristupa upravo Primorac koji je htio trenerski rezultat u matičnom klubu.
– Sve su to posljedice onoga što se radilo godinama prije, odnosno što se nije dovoljno radilo s mladima. Osim toga, tko je imalo vrijedio, otišao je iz kluba. Ipak drago mi je da sam bio trener Čapljine jer sam stekao neka nova iskustva i upoznao nove ljude. Nisam izgubio s tim što sam bio trener Čapljine, a žao mi je što nisam uspio. Ali sam dao sve od sebe”, govori “Garo”, kako ga zovu u Čapljini, gdje i danas dolazi svako ljeto jer mu u Strugama pored Čapljine žive mama i sestra, dok je otac preminuo u siječnju ove godine.
To više nije ona Bosna
Njegova igračka karijera je primarno vezana za sarajevsku Bosnu gdje je nastupao 10 godina, od 1982. do 1992.
– Imao sam sreću da sam igrao u Bosni koja je tad bila jedan od najboljih klubova u Jugoslaviji, stekao ime i renome, a onda posljedično nastupao i za reprezentaciju. Bila su to neka druga vremena, uživao sam igrajući košarku. Rado se sjetim rezultata koje smo pravili, kaže.
Iako ističe da su ostala brojna prijateljstva, posljednji put je bio u Sarajevo kad je gostovao s Čapljinom u sezoni 2013./2014.
– Dolazio sam ranije, sad radije iskoristim vrijeme da odem na more i kući u Čapljinu. Ni s kim iz KK Bosna nisam u kontaktu. Što pročitam iz medija, to znam. Vidim da klub nije u zavidnoj situaciji, ali ne bih previše komentirao jer nisam upućen. Ipak to više nije Bosna kakva je nekad bila, rekao je Mario Primorac.
Najbolja “četvorka” u svoje vrijeme
U njegovo vrijeme mnogi su ga smatrali najboljom europskom “četvorkom”.
– Ne mogu to govoriti o sebi, samo znam da su me kao igrača cijenili svi treneri i stručnjaci. Imao sam fenomenalne ponude poslije Eura 1989. godine, ali sam imao ugovor s Bosnom. Bogdan Tanjević je dolazio iz Trsta, razni menadžeri iz španjolskih i talijanskih klubova. Rekli su mi da nema šanse da me puste. Pošto sam imao ugovor, nisam ulazio u detalje ponuda. Kad znaš da ne možeš ići, bolje je da zaboraviš što prije sve ponude i ne razmišljaš o tome.
Bilo je izvjesnih pritisaka pred Hrvatsku 1993.
Bio je drugi strijelac reprezentacije BiH na Euru 1993. godine kad je naša reprezentacija napravila najveći uspjeh dosad – 8. mjesto.
– To je bila stvarno dobra ekipa, super odnosi unutar nje i zahvaljujući tome smo napravili taj rezultat. S obzirom kakve su okolnosti bile, mislim da je to osmo mjesto vrhunsko. Svi smo se posvetili zajedničkom interesu, stvarno igrali dobro, a imali smo nekoliko odličnih igrača.
Ostalo je zabilježeno da je BiH tad u četvrtfinalu izgubila od Hrvatske sa 98:78. U ovoj utakmici zbog pritisaka nije nastupio Čapljinac.
– Bilo je nezgodno igrati protiv Hrvatske i bilo je izvjesnih pritisaka. Ali ne bih se vraćao na to, poslije 25 godina ne razmišljam previše o tome.
Drago mi je da je titula u Hercegovini
Bh. klupsku i reprezentativnu košarku ima priliku pratiti uglavnom preko medija.
– Vidim da je Zrinjski prvak, čestitam im na tome. Stvarno mi je drago da je titula u Hercegovini. Pogledam reprezentaciju na TV-u, to je sve, tako da ne bih ulazio u neke dublje analize.
U BiH se premalo ulaže i posvećuje sportu
Košarkašku reprezentaciju BiH danas uspijeva gledati samo putem malih ekrana.
– Sigurno da reprezentacija ima potencijal. Ako bi se svi odazvali, posebno s NBA i kvalitetnim mladim igračima, te uz vrhunskog trenera Duška Vujoševića, mislim da se može nešto napraviti u kvalifikacijama za SP ili ubuduće. S druge strane vidim da u Savezu ne štima, svako vuče na svoju stranu pa ne mogu biti potpuno optimista po pitanju rezultata. Nema novca, skupljaju se pare u zadnji čas, i onda stvari ne mogu biti u redu kad ekipa nema osnovne uvjete, napominje Primorac.
Njegova generacija, predvođena s klupe pokojnim Mirzom Delibašićem, je i dalje najuspješnija generacija košarkaša na inozemnoj razini s 8. mjestom iz 1993.
– Bilo je stvarno dobrih igrača i poslije, NBA košarkaša, i jako dobrih trenera koji su vodili BiH. Ali vjerojatno je to splet okolnosti. Premalo se ulaže i posvećuje sportu, to je uzrok svega.
Počeo na nagovor Repeše
Mario Primorac je rođen u Zavidovićima 3. listopada 1961. godine, kao dijete je prvo preselio u Ploče pa onda u Čapljinu gdje je krenuo u osnovnu školu. Na nagovor još jedne čapljinske košarkaške legende, Jasmina Repeše, se počeo baviti košarkom relativno kasno, u drugom razredu srednje škole.
Iz čapljinskog Borca je 204 cm visoki krilni centar 1982. godine prešao u sarajevsku Bosnu gdje se zadržao deset godina. Potom je nastupao za Albu iz Berlina i Satex Maribor.
