Priča iz Hercegovine:Bolje da nestane selo nego običaji

1469

U ovom kraju, moglo se živjeti i opstati ako se živjelo uspravno, bez bojazni od bremena života i smrti.

Siromašni, sušni i krševiti hercegovački kraj, poznat po jakim burama i dugim ljetnim žegama, gdje je čovjek kamenu i kršu otimao zemlju, davao je i daje čvrste ljude, posebnih moralnih i duhovnih vrijednosti.

Kako u prošlosti tako i sada, ovdje se čovjek oslanja na čovjeka i Boga.

Bolje da nestane selo nego običaji. (narodna poslovica)

Način života hercegovačkog čovjeka brzo se mijenjao. U današnje vrijeme interneta, facebooka i pametnih telefona, mlađoj generaciji je teško zamisliti kako su živjeli njihovi pradjedovi i prabake koji nisu imali tekuću vodu (odnosno vodovod ili hidrofon), struju, telefon, sanitarne čvorove, prijevoz i ceste, i mnogo toga bez čega bi danas život bio nezamisliv.

Svakodnevica naših predaka bila je ispunjena raznim fizičkim aktivnostima u borbi za preživljavanje. U sušnim godinama, u siromašnijim obiteljima i pura bi bila luksuz. Ipak, poslije teškog cjelodnevnog rada, kada bi se spustila noć, u skromnim kamenim kućama odjekivala bi ganga i gusle uz junačke pjesme.

Pjesma bi održavala tog vrijednog i skromnog čovjeka. Iz više razloga potrebno je znati kako su nekad živjeli naši djedovi i pradjedovi, tu tradiciju složiti u mozaik i približiti mlađim generacijama. Sadržaji koji slijede, donekle su put prema tom približavanju.

Toplina ognjišta i doma

Naši preci, djedovi i pradjedovi, živjeli su u vrlo skromnim kućama, zidanim od kamena, pokrivene slamom, poslije crijepom. Ognjište je bilo središnje mjesto u kući. Uz ognjište se rađalo, odrastalo, umiralo, odlazilo, ali i vraćalo njemu. Uz ognjište se zajednički Bogu molilo, a molitve su obično predvodili stariji. Svi članovi kućne zajednice, a bivalo ih je, za današnje vrijeme i previše u malom prostoru, slušali su domaćina, a mlađi starije. Znalo se što su čije obveze. Stopanjica (domaćica) se brinula o kućnim poslovima.

Bilo gdje da su se susretali ili kada bi se ulazilo u kuću, pozdravljalo se sa Hvaljen Isus i Marija. Usprkos siromaštvu djeca su smatrana najvećim bogatstvom. Nekoliko dana nakon rođenja dijete se nosilo na krštenje. Za krštenje se birao djetetu kum. Kumstvo je i danas neizostavan dio običaja posuškog kraja, bilo da se radi o krštenju, krizmi ili vjenčanju. Kumstvom se obitelji povezuju.

Poslije krštenja, ujne, tetke, strine, kume i druge, dolazile su na tkz. babine. Novorođeni sin bio je metafora ognjišta i jamac da se ognjište neće ugasiti. Danas su kuće ogromne, na žalost, poneke i prazne. Ognjište je zamijenjeno centralnim grijanjem. Stare kamene kuće danas su svjedok vremena kojemu se, u modernijem obliku, vraća jedan dio graditelja.

A sve što se rodi, i umire…

U slučaju smrti, kao i sada, glas žalosne vijesti do rodbine i prijatelja širio se tužnim brecanjem crkvenoga zvona. Posebno je bio zanimljiv običaj naricanja za pokojnikom, koji je iščeznuo. Ženski članovi obitelji duže vrijeme, neki i doživotno, nosili su crnu odjeću .I danas se donekle zadržao taj običaj.

Kako se mijenjao način života, tako su se mijenjali i običaji u slučaju smrti. Na grobljima, u novije vrijeme, uz kapele su sagrađene mrtvačnice. Gradnjom mrtvačnica gubi se običaj čuvanja pokojnika u kući, do sahrane. Grobove su danas zamijenile lijepo uređene obiteljske grobnice.

Čovjek ovog podneblja, kako u prošlosti tako i u ovom vremenu, uglavnom iz ekonomskih razloga, napuštao je drago ognjište, odlazeći na privremeni rad „trbuhom za kruhom”. Obično bi išli muški članovi obitelji, od kojih bi neki poslije za sobom odveli i druge članove. Hercegovci su odlazili u Slavoniju i ravničarske krajeve, poslije u zapadnu Europu, najčešće u Njemačku, ali i na druge kontinente.

U potrazi za zaposlenjem i danas mladi ljudi odlaze, neki trajno. No, danas, puno češće nego prije, ne odlaze samo muški članovi, nego idu cijele obitelji. Hercegovačka sela su sve praznija, te iz tog razloga seoske škole imaju sve manje učenika, ali ih je u gradu više. Ipak, za Hercegovinu se može reći da se stoljećima raseljavala, ali se nije raselila.

Nekad hercegovačko sijelo, a danas…

U mnogim mjestima u Hercegovini, Hercegovačko silo bilo je važan dio običaja ovoga podnebesja.To je bilo druženje mladih, a i starijih, gdje su se rađala poznanstva, prijateljstva a nerijetko i ljubavi. Neizostavan dio druženja (sila) bile su diple, gusle, ganga…

Gusle su narodno glazbalo Hercegovine. Gusle su i znak prkosa. Pjesme koje se pjevaju uz gusle, pisane su uglavnom u desetercu, a za gusle i guslare se može reći da zahvaljujući upornim pojedincima, guslarska tradicija ne zamire.

Mnogo je teže pronaći vrsnog diplara koji bi nas počastio dahom prošlih vremena i podsjetio kako su nekada zvuci toga glazbala bili put do djevojačkog srca…(Zasigurno je bilo puno romantičnije od današnjega sklapanja poznanstava i veza preko društvenih mreža).

Stil života i životne navike brzo se mijenjaju

Kada je riječ o zabavi i druženjima, hercegovačko sijelo je zamijenjeno moderno opremljenim kafićima i disko klubovima gdje se mladi druže i zabavljaju. Sve manje je starih glazbala, ali je ostala potreba za dijeljenjem ugodnih trenutaka opuštanja, pa makar to bilo uz dobru jutarnju ili popodnevnu kavu…