INTERVJU | Čapljinac svoje školovanje nastavio u Africi – donosimo prve dojmove Josipa Goluže

3971

Mladi 17-godišnji Josip Goluža iz Čapljine odlučio je svoje srednjoškolsko obrazovanje nastaviti izvan BiH. Josip se prijavio na UWC (United World College) u Mostaru na kojemu je prošao selekcijski proces od dva kruga.

Nakon svih testova, razgovora i selekcije Goluža je dobio stipendiju za nastavak svog školovanja u Tanzaniji, točnije u gradu Arusha na UWCEA (United World College of East Africa).

Bilo je teško otisnuti se iz sredine u kojoj je odrastao punih 17 godina i školovao se, ali uz podršku obitelji i prijatelja Josip je otputovao u Tanzaniju.

Prvi i jedini predstavnik iz BiH

Kontaktirali smo našeg Josipa da vidimo kako se snašao u novoj sredini, kakav je grad Arusha, što mu se do sada sviđa, kakve su mu kolege iz škole te je li zapravo teška nastava?

”Kad sam dobio obavijest za stipendiju i školovanje u Tanzaniji zapravo sam u isto vrijeme bio preplašen. Imao sam strah od nepoznatog i ono što me tamo čeka, ali sam bio jako uzbuđen i sretan što se upravo meni ukazala takva prilika. Smatram da nemaju baš svi priliku doživjeti ovakvo iskustvo i ostvariti ovakvu priliku kakva se meni pružila. Naravno, bilo mi je jako teško odvojiti se od prijatelja, roditelja, od stare škole i cijelog društva ali sam siguran da će obitelj i pravi prijatelji uvijek ostati uz mene i to što sam ja sad daleko od kuće ne znači da je naše prijateljstvo završilo. I dalje se čujem s njima svaki dan, prepričavamo si događaje koji nam se događaju i osjećam se kao kod kuće”, kazao je Josip.

Josip Goluža na aerodromu u Splitu

Ističe kako su njegovi roditelji ispočetka bili zbunjeni ali u konačnici da su prihvatili ono što on želi.

”Reagirali su kao i svi drugi roditelji, bili su jako izgubljeni. Kad sam im rekao za prijavu i da je došao mail sa stipendijom i da mi se nudi da idem u Arushu, bili su zbunjeni ispočetka. Nekako kao da su očekivali da bi im se mogao dogodit takav jedan scenarij. Bili su zbunjeni i prestrašeni. Emocije su im bile pomiješane ali su shvatili da je to ogromna prilika za mene i da radim jedan veliki iskorak u svom životu tako da su to počeli prihvaćati s vremenom”.

Josipovo putovanje od Čapljine do Arushe i nije baš bilo jednostavno. Od kašnjenja leta do gubitka prtljage sve to Josip je preživio i stigao u Tanzaniju.

”Moj put za Arushu je naravno započeo u Čapljini. Nakon što sam se pozdravio sa obitelji i prijateljima zaputio sam se u Split. Let iz Splita za Beč mi je trebao biti u 15:30 sati međutim taj dan se u Splitu dogodio požar i zračna luka je bila zatvorena, tako da je moj let otkazan za naredna četiri sata. To vrijeme proveo sam sjedeću na podu od aerodroma i doslovno brinuo sam se što će se dogoditi jer sam imao zakazan drugi let iz Beča za dalje. Nisam znao hoću li stići na vrijeme. Avion koji je trebao doći u 15:30 došao je u 19:00 sati tako da sam u Beč stigao tek u 20:30 navečer, točnije sat ipol prije nego što mi je trebao biti drugi let. Ali to nije sve! Shvatio sam da su mi izgubili prtljagu i da za Tanzaniju putujem samo sa osnovnim stvarima bez odjeće i svega potrebnog. U Beču su se izdogađale još neke stvari. Tamo sam se prvi put sreo sa svojim budućim kolegama, sa Michal iz Slovačke, Nežom iz Slovenije, Markom iz Makedonije i Annabell iz Austrije. Dalje sam imao let iz Beča do Etiopije, zajedno sa navedenim kolegama u Etiopiji sam se sastao sa puno drugih ljudi. Imali smo let iz Addis Ababa do Kilimanjaro aerodroma gdje nas je preuzela škola”.

Goluža na Kilimanjaro aerodromu sa ostatkom kolega
Naredne dvije godine provest će u Tanzaniji

Kampus u Arushi je stambeni i dnevni kampus s gotovo 300 studenata. Smješten je na zapadnoj strani Arushe i ima spektakularan pogled na planinu Meru.

Nekadašnji učenik Srednje škole Čapljina ističe kako mu je put do kampusa bio jako težak i naporan.

”Moji prvi dojmovi o Tanzaniji uopće dogodili su se u onom trenutku kad sam se vozio autobusom od Kilimanjaro aerodroma do kampusa u Arushi i mogu vam reći da sam tad plakao jer su mi tek tad proradile sve emocije. Dosta je drukčije nego kod nas, siromašno je, ali kad sam došao na kampus onda sam prestao sa suzama. Moram istaknuti da moj kampus izgleda vrhunski. Jedan je od tri najbolja kampusa UWC škola koje postoje u cijelom svijetu. Svaka soba ima svoj wc, sobe su uređene, mjesto za objedovanje je posebno, učionice su opremljene najnovijom tehnologijom, sve je zaista uređeno i prekrasno”, govori Josip i nastavlja kako je obrazovanje dosta raznovrsnije nego u Bosni i Hercegovini.

”Obrazovanje je jako različitije nego u našim školama diljem Bosne i Hercegovine. Rekao bih da je puno raznovrsnije. Prekrasno je živjeti na istom mjestu u isto vrijeme sa različitim ljudima iz toliko zemalja na svijetu, sa toliko različitih jezika i kultura. Svima nam je ispočetka pomalo bilo naporno prebaciti se i slušati nastavu na engleskom jeziku. Prilagođavali smo se, neki se još uvijek prilagođavaju, ali meni osobno nije bilo teško jer sam imao super profesoricu engleskog jezika u gimnaziji u Čapljini koja je napravila izvrstan temelj koji mi sada jako puno znači. Ja pohađam tako zvani ”Internacional baccalaureate” koji slovi za najteži program školovanja na svijetu. Nastava nam je jako interaktivna i prilagodljiva. Svatko sebi bira predmete po određenim pravilima, a vrata svjetskih Sveučiliša, nakon završenog školovanja ovdje, su nam otvorena”.

Knjižnica u Arushi
Hrana u Tanzaniji slična našoj

Nakon priče o školi sa Josipom smo razgovarali o Arushi, mjestima koja je posjetio, ali i o hrani. Sigurni smo da sve čitatelje uvijek zanima kakva je hrana u drugim mjestima i na čemu se temelji.

Josip ističe da u Tanzaniji jedu jako puno povrća i da je sve dosta slično našem jelovniku.

”Njihova prehrana većinom se bazira na piletini, govedini, riži i na jaaako puno povrća. Imaju većinom sva povrća koja mi imamo i jedemo poput patlidžana, rajčice, mrkve, luka, paprike i stalno vrte jedno te isto tako da mi nije bilo preteško naviknut se na njihovu hranu. Slična je našoj, barem kod nas na kampusu. Imaju neke zanimljive i drukčije začine nego mi. Probao sam dosta i streetfood-a. Jeli smo kokos na ulici i meni se zapravo sve do sada sviđa. Ono što je meni bilo zanimljivo vidjet na ulici jeste da peku batat i kukuruz na žaru i to prodaju”.

Street food u Arushi

Fotografije koje smo dobili od ovog mladog Čapljinca su dosta živopisne i zanimljive.

Na nekoliko fotografija vidjeli smo da se Josip druži i sa djecom iz Afrike, a on nam je u telefonskom razgovoru spomenuo kako ga je razveslio dječak Joshua i ispričao nam zanimljivu priču o njihovom upoznavanju.

”Kad smo prvi put otišli u grad jedan mali dječak imena Joshua je onako random došao do mene i mojih prijatelja. Predložilo nam da dođemo u jedna fast food gdje smo mi na kraju i otišli. Cijelo vrijeme je bio sa nama, zezao se, pričao, učio nas neke nove riječi, bio ljubazan i prevodio nam je apsolutno sve što smo ga pitali. U tom fast foodu je radila jedna djevojčica njegovih godina kojoj je on pomagao. Nakon svake narudžbe i posla koji bi joj on pomogao ona bi njemu dala 1.000 šilinga što je manje od jedne marke. Rekao nam je da je jako sretan i veseo što ima priliku družiti se s nama. Izvrsno priča engleski i to je za svaku pohvalu. Joshua je moja prva poveznica sa ljudima ovdje i uvijek ću se rado sjetiti te priče. Moram istaknuti da je stanovništvo koje sretnemo ovdje dosta druželjubivo, zaista su lijep narod. Svi nas pozdravljaju, slikaju se sa nama, smiju se, zezaju. Nabacuju nam i govore ”Mambo, mambo” i ”karibu”, a to u prijevodu znači ”Bok, dobrodošli”. Kad ste ovdje među njima osjećate se ugodno i mogao bih reći slično kao kod kuće”.

Josip i Joshua
Josip je primio određena cjepiva prije putovanja u Tanzaniju

Nakon što je već svima bilo jasno kako će Josip početkom kolovoza svoj život nastaviti u Tanzaniji, morao je primiti određena cjepiva.

UWCEA je Goluži dostavio listu cjepiva koja treba primiti prije samog putovanja u Arushu. Jedno od obaveznih je bilo cjepivo od žute groznice, a zatim hepatitis A, meningococcus meningitis.

Mjere protiv korone iste kao kod nas

Korona je uvelike pogodila i Tanzaniju. I oni svaki dan imaju veliki broj oboljeli od covid-a, a na snazi postoje mjere i dužni su nositi maske.

”Stanje sa koronom ovdje je isto, malo čak i gore nego u Bosni i Hercegovini. Od lokalnog stanovništva rijetko ćete vidjeti nekog da nosi masku i mislim da ne brinu baš previše o tome. Zaposlenici u sekundarnom sektoru, u uslužnim djelatnostima i trgovinama – svi nose maske i poštuju distancu. Mi kao Internacionalna škola, kao odgovorni ljudi koji imamo Internacionalne zakone nosimo maske tijekom nastave i u javnosti, kad idemo u grad i slično. Jedino kad imamo druženje na otvorenom, što je dosta često, jedino tad možemo biti bez maske, ali opet poštujemo mjere. Kad smo došli u Arushu imali smo par dana karantenu, ali nitko od nas nije bio pozitivan”, ističe Josip.

Neža, Josip, Annabell, Michal i Mark
Nezaboravno životno iskustvo

Sa Josipom smo pričali nakon što je završio svoje školske obaveze. Vremenska razlika između Čapljine i Arushe je jedan sat razlike, a Josip govori kako njegov dan počinje u 6:30 sati ujutro.

Do 7:30 sati se služi doručak, nakon čega kreće nastava u 7:50 i traje do 14:45 sati.

Pošto je imao jako puno zadaće za napisati Josipa smo za kraj pitali je li ima neku poruku za sve mlade osobe koje razmišljaju o upisu na UWC.

”Jedino što imam za reći je da će ovo sigurno biti dvije akademski najteže godine mog života, ali i dvije najbolje godine što se tiče edukacije i socijalnosti. Ovo je nevjerojatno životno iskustvo, velika promjena za mene kao osobu. Preselite se u mjesto gdje je jako različita kultura, ne samo Tanzanije i Afrike već kulture svih ljudi sa kojima boravim. Svaki vikend imamo kulturne večeri u kojima učimo o drugoj kulturi i jedemo hranu od drugih. Spavamo u sobi sa tri osobe iz različitih zemalja, učiš njihov način života i sve je to vrijedno prijave na UWC. Mladima bih poručio da se prijave na UWC školu, ako su o tome razmišljali. Nema mjesta strahu i zabrinutosti ako misle da su dovoljno socijalni i samostalni. Moraju se odvažiti na takav korak, biti hrabri i pokušati. Čak i ako ne funkcionira i ako im ne bude išlo uvijek se mogu vratiti kući na staro bez ikakvih problema. Ja mislim da sam ovom razgovoru sa Vama pokušao predstaviti realno kakav je život ovdje, bez laganja i predstavljanja nečeg što nije. Nadam se da će moje riječi pomoći barem jednoj osobi da se odvaži na takvo nešto. Sreća prati hrabre!”, zaključio je razgovor za Čapljinski portal mladi Josip Goluža.

Ručak u Arushi

Našem dragom Josipu ovim putem se još jednom zahvaljujemo što je izdvojio svoje vrijeme za Čapljinski portal i ispričao sve ono što je on u Arushi prošao u ovih mjesec dana.

Sigurni smo da će ovaj mladić napraviti velike stvari u svom životu, a želimo mu puno sreće u obrazovanju i da nam se ponovno javi sa dojmovima i fotografijama iz Tanzanije.